Spuštanje globalne temperature nakon prelaska granice od 1,5 °C neće automatski vratiti izgubljene ledenjake ni zaustaviti sve posljedice povlačenja velikih ledenih pokrova. Dva nova izvješća o Zemljinim zaleđenim područjima upozoravaju da je važno koliko će visoko zagrijavanje dosegnuti, koliko će dugo trajati i koliko će se brzo temperatura potom smanjivati.
Izvješća Overshoot and the Cryosphere: Averting Global Meltdown i State of the Cryosphere 2026: The Cost of Overshoot objavila je 2. studenoga Međunarodna inicijativa za klimu i kriosferu, ICCI. Prvo je pripremljeno u koordinaciji s Programom Ujedinjenih naroda za okoliš, UNEP-om. Donose sintezu novijih opažanja i modela promjena kriosfere.
Njihova je središnja poruka da kasnije zahlađenje i dalje donosi velike koristi, ali ne briše sve što se dogodilo tijekom toplijeg razdoblja. Za neke dijelove kriosfere oporavak je moguć unutar desetljeća, za druge traje stoljećima ili znatno dulje.
Jedna vruća godina nije isto što i dugoročni prelazak praga
Granica od 1,5 °C odnosi se na porast prosječne globalne temperature u odnosu na predindustrijsko razdoblje. U kontekstu Pariškog sporazuma prati se dugoročno, višedesetljetno zagrijavanje. Pojedinačna godina iznad te vrijednosti zato nije isto što i dugoročno prekoračenje tog praga.
UNEP u izvješću Limiting Overshoot privremeno prekoračenje opisuje kao cijelu putanju: prelazak praga, dosezanje temperaturnog vrhunca, pad i novu stabilizaciju. Povratak nije zajamčen. Ovisi o smanjenju emisija i kasnijem uklanjanju ugljikova dioksida iz atmosfere.
Jednako tako, 1,5 °C nije prekidač na kojem svi ledeni sustavi odjednom postaju nestabilni. Gubici se događaju i pri sadašnjem zagrijavanju, a dodatni porast povećava rizike. Niži vrhunac i kraći boravak iznad cilja smanjuju mogućnost prelaska pragova iza kojih se pojedine promjene teško zaustavljaju.
Različite vrste leda ne oporavljaju se jednakom brzinom
Kriosfera obuhvaća ledenjake, ledene pokrove Grenlanda i Antarktike, morski led, snijeg i trajno smrznuto tlo. Ti sustavi ne reagiraju jednakom brzinom. Izvješća zato razlikuju djelomično obnovljive promjene od gubitaka koji ostavljaju dugotrajne posljedice, osobito kroz porast razine mora.
Morski led nastaje smrzavanjem morske vode. Ledenjaci i veliki ledeni pokrovi, naprotiv, izgrađuju se dugotrajnim nakupljanjem snijega na kopnu. Njihov rast i obnova izgubljene mase zahtijevaju vrijeme i povoljne uvjete, čak i kada temperatura zraka počne padati.
Prema ICCI-jevoj procjeni, povratak prema 1,5 °C i ispod te vrijednosti mogao bi pokrenuti djelomičnu obnovu morskog leda, ledenjaka i snježnog pokrivača. To ne znači da bi se svi vratili u prijašnje stanje. Povlačenje polarnih ledenih pokrova i njihov doprinos rastu mora imaju mnogo dulji vremenski doseg.
Razlike postoje i među pojedinim ledenjacima. Njihov oblik i dodir s vodom utječu na način gubitka mase, što je pokazala i nedavna analiza ledenjaka koji završavaju u jezerima i moru. Jedna globalna temperaturna vrijednost zato ne opisuje sve lokalne posljedice.
Posljedice se prenose od planinskih dolina do obale
Gubitak planinskog leda mijenja sezonsku dostupnost vode i rizike za ljude nizvodno. Povlačenje ledenjaka preoblikuje doline i okoliš jezera, a promjene snijega utječu na to kada voda stiže u riječne sustave. Godišnji prosjek protoka može prikriti manjak vode upravo u sušnijem dijelu godine.
Koliko je važan sam raspored topline pokazalo je i modeliranje dnevnih vremenskih ekstrema na ledenjacima. Kratka razdoblja izrazite topline mogu imati posljedice koje izračun s mjesečnim prosjecima slabije prikazuje. Slično tome, kasnija niža temperatura ne govori koliko je mase izgubljeno prije nje.
Za obalne zajednice važno je i koliko brzo more raste. Sporiji rast ostavlja više vremena za prilagodbu naselja, infrastrukture i vodoopskrbe. Upozorenje na dugotrajne posljedice zato ne znači da je svejedno hoće li daljnje zagrijavanje biti ograničeno.
Dodatnu povratnu vezu stvara permafrost, tlo smrznuto najmanje dvije uzastopne godine. U njemu je sačuvana organska tvar. Kako objašnjava NASA-in JPL, nakon odmrzavanja mikroorganizmi je razgrađuju i oslobađaju dio ugljika u obliku stakleničkih plinova, uključujući ugljikov dioksid i metan. Time se dodatno pojačava zagrijavanje koje je odmrzavanje pokrenulo.
Zaustaviti zagrijavanje i zatim ga smanjiti nisu isti zadatak
UNEP naglašava da je postizanje neto nultih emisija važna etapa, ali za održivo snižavanje temperature potrebno je i neto uklanjanje ugljika. Sadnja šuma i tehnološko izdvajanje CO2 imaju ograničenja: traže zemljište, energiju, novac i pouzdano dugotrajno skladištenje. Ne mogu služiti kao zamjena za brzo smanjenje emisija.
Prilagodba se pritom mora provoditi usporedno, jer se dio promjena već odvija. Ishod neće ovisiti samo o temperaturi u jednoj odabranoj godini, primjerice 2100., nego i o putu kojim se do nje došlo. Svaka izbjegnuta desetinka stupnja i svako kraće razdoblje povišene temperature smanjuju rizik daljnjeg gubitka leda i olakšavaju prilagodbu njegovim posljedicama.
