Spielbergov “Disclosure Day” ponovno je otvorio jedno od najstarijih pitanja znanstvene fantastike: ako bi izvanzemaljci stigli na Zemlju, što bi uopće tražili ovdje? Osim osvajanja, istraživanja i velikih kozmičkih tajni, postoji i prizemnija mogućnost: možda bi prvo morali riješiti pitanje hrane.
Filmski povod
Priča o izvanzemaljcima gotovo uvijek se brzo pretvori u priču o NLO-ima, tajnim susretima i nepoznatoj tehnologiji. Ovdje treba početi hladnije. Kako objašnjava José Miguel Soriano del Castillo, stručnjak za prehranu i znanost o hrani sa Sveučilišta u Valenciji, ne postoji znanstveni dokaz da su izvanzemaljska bića posjetila Zemlju, a kamoli podaci o tome čime bi se mogla hraniti.
NASA navodi da nema podataka koji bi podupirali tvrdnju da su neidentificirane anomalne pojave, odnosno UAP-i, izvanzemaljska tehnologija. Američko Ministarstvo obrane također nije pronašlo provjerljive dokaze o izvanzemaljskoj tehnologiji ili izvanzemaljskoj aktivnosti.
No sama riječ “izvanzemaljsko” znači nešto što dolazi izvan Zemlje. U tom širokom smislu, jedina izvanzemaljska prehrana koju stvarno poznajemo pripada ljudima, odnosno astronautima koji tjednima ili mjesecima žive i rade u svemiru.
Njihovo iskustvo ne otkriva što bi jeo organizam s drugog planeta, ali pokazuje koliko se prehrana mijenja kada čovjek napusti Zemlju. U mikrogravitaciji se mijenjaju apetit, osjet okusa, potrošnja energije, hidratacija, mišićna masa i zdravlje kostiju. Tijelo drukčije reagira na hranu, a sama hrana mora biti prilagođena dugom čuvanju, teksturi, hranjivim vrijednostima i načinu na koji se metabolizam ponaša izvan Zemljine gravitacije.
Zato pitanje izvanzemaljske prehrane nije samo šala iz znanstvene fantastike. Ono se može postaviti kao misaoni pokus. Koliko bi takvo biće težilo? Bi li bilo stalno aktivno? Bi li održavalo stalnu tjelesnu temperaturu? Bi li disalo kisik? Bi li imalo velik mozak? Bi li živjelo u gravitaciji sličnoj Zemljinoj?
Čak ni tada ne bismo znali njegov jelovnik. Mogli bismo, međutim, procijeniti najnižu količinu energije potrebnu da takav organizam uopće ostane živ.
NLO-i i kalorije: masa ne govori cijelu priču
“Izvanzemaljac” nije biološka kategorija. U popularnoj kulturi ta riječ obuhvaća male zelene ili sive humanoide, reptilijance, visoka bića ljudskog oblika, svjetleće organizme, pa čak i mehaničke ili neorganske inteligencije. To pripada folkloru NLO-a i fikciji, a ne zoologiji.
Znanost ipak ima alate za grubu procjenu metabolizma. Kod kopnenih životinja osnovna potrošnja energije, odnosno najmanja količina energije potrebna za održavanje životnih funkcija u mirovanju, raste s tjelesnom masom. Ali ne raste razmjerno.
Miš po gramu tijela troši mnogo više energije od slona. Slon ukupno troši više, ali svaki kilogram njegova tijela energetski je “jeftiniji”. Veći organizam zato treba više energije u ukupnom iznosu, ali ne troši jednako mnogo po kilogramu mase kao mali organizam.
Ako zamislimo toplokrvno, aktivno biće čije tijelo radi slično tijelu sisavca ili ptice, organizam od oko 30 kilograma mogao bi trebati približno 900 kilokalorija na dan samo za osnovno održavanje života. Biće od 70 kilograma bilo bi blizu odraslom čovjeku, s oko 1.700 kilokalorija dnevno u mirovanju. Izvanzemaljac od 150 kilograma mogao bi trebati više od 3.000 kilokalorija dnevno i bez mnogo kretanja.
To su samo najniže brojke. One pokrivaju disanje, održavanje tjelesne temperature, obnovu tkiva, kruženje tekućina i rad živčanog sustava. U njih nisu uračunati hodanje, trčanje, kopanje, let, stres, razmnožavanje, probava, regulacija temperature, rad mozga ni prilagodba nepoznatom okolišu.
Biće koje hoda, trči, leti ili putuje preko pola planeta kako bi, barem u staroj NLO-mitologiji, otimalo krave, trošilo bi znatno više energije od vlastitog minimuma. Tada pitanje više ne bi bilo samo koliko je teško, nego kako se kreće, koliko je aktivno i koliko bi mu Zemlja bila energetski zahtjevno mjesto.
Mali sivi, reptilijanac, visoki humanoid ili stroj
Klasični mali zeleni ili sivi izvanzemaljac obično se zamišlja kao biće tankog tijela, velike glave i male mišićne mase. Da je riječ o toplokrvnom, aktivnom organizmu mase između 25 i 40 kilograma, njegova osnovna potrošnja energije mogla bi biti između 800 i 1.100 kilokalorija dnevno.
Velika glava u toj slici odmah mijenja računicu. Mozak je energetski skup organ. Kod ljudi troši oko petine energije tijela u mirovanju. Ako bi takvo humanoidno biće imalo izrazito velik mozak, trebalo bi stalnu opskrbu energijom, izrazito učinkovit metabolizam ili tehnološku potporu koja bi smanjila biološki trošak.
Reptilijanski scenarij teže je procijeniti. Ako bi takvo biće doista bilo reptilsko u fiziološkom smislu, bilo bi hladnokrvno. To znači da ne bi trošilo mnogo energije na održavanje stalne unutarnje temperature. Organizmu od 100 kilograma moglo bi zato trebati manje hrane nego sisavcu iste mase, ali samo ako bi boravilo u dovoljno toplom okolišu.
Ako bi, pak, taj zamišljeni reptilijanac bio inteligentan, uspravan, mišićav i vrlo aktivan predator, potrošnja energije mogla bi porasti na razinu usporedivu s ljudskom ili višu. Toplokrvni reptilijanac od 150 kilograma mogao bi trebati oko 3.000 kilokalorija dnevno u mirovanju, a znatno više pri tjelesnoj aktivnosti.
Visoki humanoid najlakše je zamisliti jer najviše nalikuje nama. Biće mase između 80 i 100 kilograma, s fiziologijom sličnom ljudskoj, moglo bi trebati između 1.900 i 2.300 kilokalorija dnevno u mirovanju. Tijekom aktivnosti ta bi potrošnja mogla narasti na 2.500 do 4.000 kilokalorija. Na svemirskoj misiji u obzir bi trebalo uzeti i svemirsko odijelo, letjelicu, drukčiju gravitaciju, mikrobiotu, hidrataciju i fiziološku prilagodbu stresu.
Postoji i četvrta mogućnost: postbiološko biće. To može biti umjetna inteligencija, hibridni organizam ili sintetsko tijelo. U tom slučaju “hrana” više ne bi značila proteine, masti i ugljikohidrate, nego električnu energiju, toplinu, kemijsko gorivo ili nuklearni izvor energije. Izvanzemaljski robot ne bi jeo rižu ni tjesteninu. Trebao bi se napuniti.
Zemaljska hrana mogla bi biti obrok, sirovina ili otrov
Ako bi izvanzemaljski posjetitelj bio temeljen na ugljiku, vodi i kemiji sličnoj zemaljskoj, naš planet mogao bi mu izgledati kao bogata, ali vrlo rizična gozba. Na Zemlji ima tekuće vode, soli, organskog ugljika, šećera, masti, aminokiselina i minerala. Ima i toksina, patogena, alergena te molekula koje bi za nezemaljski organizam mogle biti potpuno nekompatibilne.
Naša hrana zato ne bi nužno bila jestiva njima. Zemaljski proteini možda im ne bi koristili ako bi njihov probavni sustav radio s drukčijim aminokiselinama. Naši šećeri mogli bi biti beskorisni ako ih njihov metabolizam ne bi mogao obraditi. Naše bakterije mogle bi ih uništiti, ali je moguće i da ih uopće ne bi mogle zaraziti.
Tu je mogućnost književnost odavno prepoznala. H. G. Wells u romanu “Rat svjetova” iz 1898. zamišlja Marsovce koje ne pobjeđuje ljudsko oružje, nego zemaljski mikroorganizmi protiv kojih nemaju evolucijsku obranu.
Astrobiologija obično polazi od tri osnovna uvjeta za život: izvora energije, tekućeg medija i prikladnih kemijskih elemenata. Iz toga ne proizlazi da bi sva živa bića u svemiru imala isti jelovnik. I na Zemlji je prehrana duboko specifična. Koala gotovo potpuno ovisi o eukaliptusu. Krava treba vlastitu crijevnu mikrobiotu kako bi probavila celulozu iz trave. Hrana nije samo energija. Ona je biokemija, mikrobiom i evolucijska povijest.
Zato izvanzemaljci možda ne bi tražili ljudsku hranu, nego sirovine. Mogli bi tražiti vodu, dušik, fosfor, željezo, soli, lipide, mikrobnu biomasu ili jednostavne organske molekule. Čak bi se i stari motiv otmica krava mogao, u strogo spekulativnom ključu, zamisliti kao uzorkovanje hranjivih tvari, a ne kao svemirska zloba. Kravama ta razlika, nažalost, ne bi mnogo značila.
Ova misaona vježba podsjeća da prehrana nije običan popis namirnica. Ona je razmjena energije i tvari između organizma i okoliša. Svako živo biće mora riješiti iste osnovne probleme: kako doći do energije, kako graditi tkivo, kako izbaciti otpadne tvari i kako pritom izbjeći trovanje.
Kod ljudi tu važnu ulogu imaju dijetetičari i nutricionisti. Oni znanje o energiji, proteinima, mikronutrijentima, hidrataciji i svakodnevnim navikama pretvaraju u konkretne savjete za stvarne osobe. Nitko ne jede kalorije izvan vlastitog života. Hrana je uvijek povezana s kulturom, navikama, crijevnom mikrobiotom, dobi, zdravljem, novcem i osobnom poviješću.
U mogućem susretu s izvanzemaljskim biološkim bićima čovječanstvu bi, uz diplomate, lingviste i inženjere, trebali i stručnjaci za prehranu. Netko bi morao utvrditi koje molekule ta bića mogu podnijeti, koliko energije trebaju, što ih truje, kakve mikroorganizme nose i koje bi zemaljske resurse mogla koristiti bez štete za ekosustave. U takvom scenariju pojavila bi se i posve nova vrsta struke: izvanzemaljska nutricionistika.
Ako bi izvanzemaljci jednoga dana stigli na Zemlju, možda ne bi prvo tražili vlast, rat ili velike kozmičke odgovore. Možda bi najprije morali saznati što na ovom planetu smiju pojesti, a da ih to ne ubije. A ako bi doista htjeli razumjeti naš odnos prema hrani, morali bi naučiti još jednu zemaljsku lekciju: ljudi ne jedu samo da bi preživjeli. Za stolom se razgovara, slavi, tješi, pregovara i provodi vrijeme s drugima.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
