U sjeverozapadnom Iranu prepoznati su ostaci magmatskog luka koji je djelovao prije približno 100 milijuna godina, dok se na rubu Euroazije podvlačila oceanska ploča. Datiranje stijena i analiza njihova sastava pomogli su izdvojiti taj stari pojas iz područja koje su poslije izmijenili rasjedi, erozija i mlađa magmatska aktivnost.
Nalaz nadopunjuje rekonstrukciju dugog procesa kojim je nestajao ocean Neotetis, a Arabijska se ploča približavala Euroaziji. Današnji izgled tog prostora samo je završni dio znatno duže geološke povijesti. Stijene nastale prije sudara mogu sačuvati tragove procesa koji se iz današnjeg reljefa više ne mogu izravno razabrati.
Ali Mohammadi i suradnici u radu u časopisu Geoscience Frontiers povezali su vulkanske i dubinske magmatske stijene s nekoliko lokaliteta u iranskoj regiji Azerbajdžan. Studija je uvrštena u siječanjski broj časopisa za 2026. godinu. U središtu istraživanja bila je nedovoljno dokumentirana magmatska aktivnost kasne krede, a ne današnji aktivni vulkani.
Starost sačuvana u sitnim kristalima
Za određivanje starosti istraživači su analizirali cirkone, minerale koji mogu nastati pri kristalizaciji magme. U njihovu se strukturu ugrađuje uran, čijim radioaktivnim raspadom s vremenom nastaje olovo. Mjerenje odnosa tih elemenata omogućuje procjenu vremena nastanka kristala, pa time i važnog događaja u povijesti stijene.
Dobivene starosti od približno 101 do 97 milijuna godina izdvajaju dio gabra i granodiorita od znatno mlađih stijena u istom širem području. Taj je vremenski razmak presudan: stijene koje se danas nalaze blizu jedna drugoj ne moraju pripadati istoj epizodi magmatske aktivnosti.
Analiza izotopa hafnija u cirkonima i kemijskog sastava stijena pokazuje da je pri nastanku magme sudjelovao materijal iz Zemljina plašta, uz doprinos kontinentalne kore. Autori pritom prepoznaju kemijske značajke povezane sa subdukcijom, odnosno podvlačenjem jedne tektonske ploče pod drugu.
Pri takvom podvlačenju iz oceanske ploče oslobađaju se voda i drugi hlapljivi sastojci. Oni olakšavaju djelomično taljenje u plaštu iznad ploče. Magma se zatim može uzdizati prema površini ili kristalizirati u dubini. Niz povezanih vulkanskih i dubinskih tijela čini magmatski luk, koji kasniji geološki procesi mogu rascjepkati i premjestiti.
Granica koju su izmijenili kasniji događaji
Proučene stijene raspoređene su uz sustav rasjeda Siah Cheshmeh–Khoy–Misho–Tabriz. Autori taj raspored povezuju s mogućim tragom nekadašnje granice ploča. Riječ je o tumačenju koje proizlazi iz zajedničke analize starosti, položaja i sastava stijena; današnji rasjed sam po sebi nije dovoljan dokaz točnog položaja drevne granice.
Stari magmatski pojas bilo je teško pratiti jer su njegove dijelove prekrili sedimenti ili izmijenile mlađe intruzije i deformacije. Zbog toga oskudan zapis nekog razdoblja ne mora značiti da se tada nije odvijala magmatska aktivnost. Dio dokaza može biti skriven ili pogrešno pridružen mlađim događajima.
Prepoznavanje stijena iz kasne krede omogućuje precizniju usporedbu tog pojasa s drugim magmatskim područjima Irana. Rekonstrukcija položaja oceanske ploče i tadašnjeg ruba Euroazije sada se može osloniti na datirane uzorke, umjesto samo na pretpostavljeni kontinuitet između mlađih stijenskih pojaseva.
Licencija slike: CC0 · Izvorna datoteka.
