Ostatak zvijezde koja je eksplodirala prije nekoliko tisuća godina ne širi se jednako na sve strane. Deset godina rendgenskih snimaka pokazuje da se istočni dio G292.0+1.8 pomiče drukčijim ritmom od ostatka golemog oblaka krhotina, a razlog bi mogao biti susret s udarnim valom i pulsarom u njegovu središtu.
Riječ je o rijetkom ostatku supernove bogatom kisikom, udaljenom oko 15.000 svjetlosnih godina. Podaci NASA-ine zvjezdarnice Chandra sada daju dosad najprecizniju procjenu njegova širenja i otvaraju neobično pitanje o tome u kojem se smjeru kreću izbačeni slojevi zvijezde.
Deset godina snimaka pretvoreno je u kartu kretanja
Kada masivna zvijezda eksplodira, njezin se plin ne razlijeva u savršenu kuglu. Sudara se s materijalom koji ju je okruživao prije eksplozije, a iznutra ga mogu gurati i čestice koje izbacuje nastala neutronska zvijezda. Takve razlike teško je uhvatiti jednim snimkom, ali postanu vidljive kad se isti objekt prati godinama.
Tim sa Sveučilišta u Amsterdamu usporedio je duboka opažanja instrumenta ACIS na Chandri iz dvaju vremenskih nizova, od 2006. do 2016. U prosjeku se vanjski rub ostatka širi za oko 0,016 posto godišnje. Iz toga proizlazi da je G292.0+1.8 star otprilike 2.500 do 4.100 godina, ovisno o gustoći okoliša kroz koji prolazi.
Chandra je već mnogo puta pokazala koliko ostaci eksplozija mogu biti složeni, od ubrzanog filma širenja Keplerove supernove do rendgenskog pogleda na objekte u središtu Mliječne staze. G292.0+1.8 zanimljiv je zato što se u njemu još jasno vide slojevi materijala iz unutrašnjosti izvorne zvijezde.
Istočni rub bježi brže od ostatka
Najveće iznenađenje nije prosječna brzina, nego razlika među pojedinim dijelovima. Istočni sektor širi se više nego drugi. Autori to povezuju sa sudarom povratnog udarnog vala i maglice pulsarskog vjetra, strukture nabijenih čestica koji “napuhuje” pulsar u središtu ostatka.
Takav sudar može proizvesti novi udarni val koji ponovo pogura dio izbačenog materijala. U rendgenskim podacima lakši elementi, poput kisika i neona, uglavnom slijede ponašanje cijelog ostatka. Teži elementi, nastali dublje u nekadašnjoj zvijezdi, šire se sporije. To astronomima daje priliku da nakon tisuća godina još uvijek čitaju slojevitu strukturu zvijezde koja je nestala u eksploziji.
Smjer koji se ne uklapa u jednostavnu sliku eksplozije
U nekoliko sektora najbrže širenje pojavljuje se približno u smjeru u kojem se kreće neutronska zvijezda. To je neugodno za najjednostavnije objašnjenje prema kojem bi materijal koji dobije zamah u jednom smjeru trebao potisnuti neutronsku zvijezdu na suprotnu stranu.
Rezultat ne znači da su zakoni gibanja zakazali. Prije pokazuje da se nakon eksplozije mijenja cijeli okoliš ostatka, pa današnji položaj i brzina plina ne čuvaju jednostavan zapis prvog trenutka eksplozije. Upravo zato su višegodišnja opažanja vrijedna više od jedne spektakularne slike.
G292.0+1.8 sada postaje još bolji laboratorij za praćenje onoga što eksplozija masivne zvijezde ostavlja iza sebe.