U starim zvjezdanim katalozima Theta Eridani zauzima mjesto koje joj današnje nebo ne daje. Hiparh, Ptolemej i al-Sufi opisali su je kao osobito sjajnu zvijezdu, iako danas ne pripada vrhu noćnog neba. Nova analiza sada otvara mogućnost da problem nije bio u njihovim očima, nego u zvijezdi koja se u međuvremenu promijenila.
U novoj analizi Idel Waisberg i Boaz Katz predlažu da je Theta Eridani možda stoljećima prolazila kroz razdoblje pojačanog sjaja. Ako se taj model potvrdi, jedna naizgled čudna bilješka iz povijesti astronomije mogla bi postati trag rijetke faze u životu bliskog zvjezdanog para.
Kad se drevno nebo ne slaže s današnjim
Theta Eridani, poznata i kao Acamar, nalazi se u zviježđu Eridanus i od Zemlje je udaljena oko 167 svjetlosnih godina. Vidljiva je golim okom, ali nije među zvijezdama koje dominiraju noćnim nebom.
Problem je u tome što je tako nisu opisivali drevni promatrači. Hiparh ju je 129. godine prije Krista naveo kao osobito sjajnu, Ptolemej ju je u “Almagestu” 137. godine svrstao među zvijezde prve magnitude, a perzijski astronom al-Sufi učinio je slično u “Knjizi fiksnih zvijezda” 964. godine. Za modernu astronomiju to je bilo neugodno odstupanje: kako ista zvijezda u starim katalozima može izgledati kao jedan od najupadljivijih objekata neba, a danas biti znatno skromnija?
Takve razlike često se pokušavaju objasniti pogrešnim procjenama, lošim uvjetima promatranja ili nesigurnostima starih zapisa. No u slučaju Thete Eridani razlika je velika. Autori novog rada navode da je razmak između starog opisa i današnjeg izmjerenog sjaja najveći među približno tisuću zvijezda u Ptolemejevu katalogu.
Skriveni zvjezdani par mijenja priču
Ključ nije samo u starim zapisima, nego u samoj zvijezdi. Theta Eridani nije usamljena zvijezda, nego trostruki sustav. Ima udaljenog pratitelja, dok se dvije glavne zvijezde u središtu sustava gibaju vrlo blizu jedna drugoj.
Autori nisu ostali samo na starim katalozima. Usporedili su ih s današnjim mjerenjima: preciznim opažanjima VLTI-ja, spektrom zvijezde i podacima NASA-inog teleskopa TESS. Tako su rekonstruirali orbitu dviju bliskih zvijezda u središtu sustava.
Rezultat je sustav koji mirno izgleda samo izdaleka. Dvije bliske zvijezde imaju mase od približno 2,3 i 2,2 Sunčeve mase, a međusobno su udaljene samo oko 0,083 astronomske jedinice. Uz promjere veće od Sunčeva, nalaze se dovoljno blizu da međusobna gravitacija može ozbiljno utjecati na njihov plin.
U takvim sustavima plin s jedne zvijezde može prijeći prema drugoj, a sama orbita postaje izvor dodatne energije. Slični bliski odnosi među zvijezdama često su ključni za razumijevanje snažnih promjena sjaja i kasnijeg razvoja sustava, osobito zato što masivne zvijezde često imaju bliske pratitelje. U slučaju Thete Eridani ta blizina dobiva i povijesnu dimenziju.
Kako je zvijezda mogla stoljećima sjati jače
Najzanimljiviji dio rada je prijedlog da drevni astronomi možda nisu pretjerali. Prema modelu, dvije bliske zvijezde u sustavu Thete Eridani mogle su nekoć kružiti drukčijom orbitom. Kako su se približavale, plin s jedne zvijezde mogao je početi prelaziti prema drugoj.
Takva razmjena materijala može promijeniti orbitu sustava i neko vrijeme osloboditi dodatnu energiju u obliku svjetlosti. Ne bi bila riječ o kratkoj eksploziji poput nove ili supernove, nego o dugom razdoblju pojačanog sjaja koje je moglo trajati stoljećima.
Upravo to bi moglo objasniti zašto su Ptolemej i al-Sufi, promatrači odvojeni s gotovo tisuću godina razlike, obojica Thetu Eridani smatrali mnogo sjajnijom nego što je danas. Hiparhov stariji zapis dodatno pojačava mogućnost da se ne radi o jednoj izoliranoj pogrešci, nego o stvarnom stanju neba koje se promijenilo prije modernih teleskopa.
Postoji još jedan važan detalj. U Bayerovoj “Uranometriji” iz 1603. godine Theta Eridani već je prikazana mnogo slabijom od Achernara, današnje Alfe Eridani. To se dobro uklapa u ideju da je razdoblje pojačanog sjaja završilo negdje između srednjovjekovnih kataloga i ranog novog vijeka.
Stari katalozi dobivaju novu težinu
Autori ostavljaju prostor za oprez. Njihovo objašnjenje tek treba neovisnu provjeru, a oslanja se na neobičan spoj vrlo starih procjena sjaja i današnjih mjerenja bliskog zvjezdanog sustava.
No ako su drevni zapisi dosljedni, oni možda ne govore samo o tome kako su ljudi nekoć procjenjivali nebo. Mogli bi čuvati trag promjene koja se dogodila u samoj zvijezdi.
U tom slučaju Theta Eridani nije samo problem u starom katalogu. Bila bi rijedak primjer zvijezde čija se promjena sjaja možda odvijala dovoljno dugo da je zabilježe promatrači stoljećima prije modernih teleskopa.