Jedan kameni predmet, star oko 7.500 godina, otvorio je novo poglavlje u razumijevanju najranijih zajednica istočne Anatolije. Pečat pronađen na arheološkom lokalitetu Tadım upućuje na to da su se u tom području razvijali oblici društvene organizacije i upravljanja tisućljećima prije pojave poznatog kraljevstva Urartu.
Istraživanja na ovom lokalitetu, smještenom u regiji Elazığ na istoku današnje Turske, provode stručnjaci Muzeja Elazığ i Pokrajinske uprave za kulturu i turizam, uz potporu Ministarstva kulture i turizma Republike Turske te guvernera pokrajine Elazığ. Otkriće pečata smatra se jednim od najznačajnijih nalaza koji potvrđuju kontinuitet naseljenosti i složenost ranih zajednica na tom prostoru.
Pečat star 7.500 godina i tragovi rane administracije
Kameni pečat datira iz neolita i vremenski prethodi Urartuu, državi koja je već poznata po razvijenim društvenim i administrativnim strukturama. Arheolozi zasad ne mogu sa sigurnošću reći čemu je služio, no pretpostavlja se da je mogao označavati vlasništvo, imovinu ili osobni identitet. Takva praksa ukazuje na postojanje uređenih društvenih odnosa u vrlo ranom razdoblju.
Guverner Numan Hatipoğlu istaknuo je da nalazi potvrđuju kako je regija bila ne samo naseljena od najranijih vremena, nego je razvila sofisticirane društvene, gospodarske i kulturne obrasce koji su utjecali na kasnije civilizacije. Zanimljivo je da je zasad riječ o jedinom kamenome pečatu pronađenom na lokalitetu, no drugi pečat, lokalno poznat kao “cec damga mührü”, ranije je povezan s trgovinom žitaricama, što dodatno jača dokaze o postojanju strukturiranog gospodarstva.
Istraživanja o ulozi pečata u svakodnevnom životu, upravljanju i društvenim aktivnostima neolitske zajednice i dalje su u tijeku. Iskopavanja u Elazığu dio su državnog programa očuvanja kulturne baštine Heritage for the Future.
Hram, žrtveni oltari i sveti oganj
Lokalitet Tadım poznat je i po nizu drugih važnih arheoloških otkrića. Iznad neolitskih slojeva nalaze se ostaci iz bizantskog, rimskog, seldžučkog i osmanskog razdoblja, no istraživanja su otkrila i strukture koje potječu iz vremena nešto mlađeg od samog pečata. Među njima se izdvaja hram iz kasnog bakrenog doba i ranog brončanog doba, star oko 6.000 godina, koji se smatra jednim od najranijih poznatih primjera ritualne arhitekture u toj regiji.
U središtu hrama nalazi se kameni oltar s kanalom za otjecanje krvi. Tragovi rezanja na njegovoj površini, zajedno s pronađenim životinjskim i ljudskim ostacima, upućuju na obrede krvnih žrtava prinošenih božanstvima. Takvi nalazi jasno pokazuju koliko su religija i rituali bili sastavni dio svakodnevnog života tadašnjih zajednica.
U neposrednoj blizini hrama pronađeni su i brojni predmeti ceremonijalne i svakodnevne namjene, uključujući alate te pečate koji su se vjerojatno koristili u poljoprivrednoj trgovini. Na četiri kamena postolja otkrivene su figurice idola, za koje se pretpostavlja da su služile kao zavjetni prilozi. Posebno se ističe ognjište namijenjeno održavanju svetog plamena, kao i ranije pronađena ritualna ognjišta s dva ložišta, ukrašena životinjskim motivima, uz koja su stajale posude za koje se smatra da su sadržavale žrtvenu krv ili vino.
Uloga vatre u religijskim i ritualnim praksama dobro je dokumentirana u brojnim drevnim kulturama, uključujući grčku i rimsku, gdje je bila povezana s božicom ognjišta Hestijom, odnosno Vestom.
Svi dosad pronađeni predmeti, uključujući i neolitski kameni pečat, trenutačno se analiziraju i konzerviraju u Arheološkom i etnografskom muzeju u Elazığu. Iskopavanja na lokalitetu se nastavljaju, a arheolozi očekuju da će daljnji radovi otkriti još starije slojeve i predmete koji tisućama godina nisu ugledali svjetlo dana, dodatno produbljujući spoznaje o ranim društvima Anatolije.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
