kozmos.hr
Svemir

Rani život bio je radikalno drugačiji od današnjeg

Zemlja je jedinstvena u odnosu na druge nastanjive egzoplanete. Izvor: Depositphotos.com.
objavljeno

Sav suvremeni život dijeli robustan, otporan i učinkovit sustav međusobno povezanih kemikalija koje se samostalno umnožavaju. Ovaj sustav mora biti nastao iz jednostavnijeg, manje efikasnog i delikatnijeg prethodnika. No, kakav je bio taj primitivni sustav i zašto se pojavio baš na Zemlji? Ovo je ključno pitanje abiogeneze, procesa nastanka života iz neživog. Iako još uvijek nemamo odgovor na to pitanje, raspolažemo s nizom zanimljivih tragova i genijalnih hipoteza koje bi nas mogle usmjeriti u pravom smjeru.

Prvo, kemija. Svi proteini na Zemlji sastoje se od samo 22 aminokiseline. Te aminokiseline zahtijevaju obilje organskih molekula – najosnovnijih gradivnih blokova života. Astronomi su otkrili organske molekule, pa čak i neke aminokiseline, raspršene svemirom, od dubina međuzvjezdanih plinskih oblaka do krhkih meteoroida koji lutaju Sunčevim sustavom. Stoga je prirodno pretpostaviti da je naš planet, dok se formirao iz kaotičnog okruženja oko našeg mladog Sunca, bio rođen s pravim sastojcima… ali oni sigurno nisu preživjeli početnu formaciju našeg planeta, kada je bio rastopljen od brojnih sudara koji su doveli do njegova oblikovanja.

Prvih nekoliko milijuna godina

Umjesto toga, ovi organski spojevi morali su biti dostavljeni na Zemlju nakon što se planet ohladio i stvrdnuo. Astronomi smatraju da su prvih nekoliko milijuna godina u Sunčevom sustavu bila izrazito neprijateljska. Čak i nakon što se protoplanetarni disk oko Sunca ispario i osam glavnih planeta sustava izborilo se za svoje mjesto, fragmenti i ostaci i dalje su bili razasuti po orbitalnim stazama. Svaki od planeta bio je pogođen nizom udara, dok su se ogromni vanjski planeti gravitacijski pregrupiravali, postepeno uspostavljajući stabilne i trajne orbite Još uvijek vidimo ožiljke te rane kozmičke nasilnosti danas, vidljive na sterilnim vakuumskim površinama Mjeseca i Merkura.

Ali u toj nasilnosti pružila se prilika za život. Svježa voda, dostavljena brojnim udarima kometa, obnovila je ono što je Zemlja izgubila tijekom svog rastopljenog stanja. I s tom vodom, organski spojevi su padali na površinu. Ovdje također vidimo još jedan delikatni balans. Da je Zemlja bila pogođena premalo puta, možda ne bismo imali dovoljno molekularnih resursa za početak uspona prema životu. Da ih je došlo previše, međutim, trajna toplina udara prokuhala bi naše oceane i poslala svaki tek nastali život u međuplanetarni prostor.

Negdje je život pronašao uporište

Imali smo sreće. Negdje je život pronašao uporište. Najstariji nesumnjivi fosilni dokazi za život datiraju unatrag najmanje 3,5 milijarde godina. Spekulativniji dokazi – koji postaju izuzetno teški što dalje zavirujemo u prošlost, jer rani život nije bio mnogo drugačiji od neživih kemijskih reakcija koje su mu prethodile, teško je reći je li neki molekularni otisak u stijeni fosil živog bića ili samo neka manifestacija egzotične kemije, i postoji li uopće razlika između njih – sugeriraju da je život počeo najranije prije 4,5 milijarde godina. To samo po sebi je iznenađujuće, s obzirom na paklene uvjete koje je naš planet tada iskusio, a neki znanstvenici tvrde da naš svijet nije bio ni nastanjiv do nekih 500 milijuna godina kasnije.

Ali negdje, na nekom mirnom mjestu, dogodila se čarolija. Slučajna skupina molekula i kemijskih reakcija počela je pohranjivati informacije, počela se samoreplicirati i katalizirati reakcije. Neki biolozi sumnjaju da je to bio dubokomorski hidrotermalni otvor, koji izbacuje organski bogate molekule u svoje okruženje. Ili možda u plimnim bazenima, koji su pružali prirodni ritam koji bi se pretvorio u cikluse života. Ili možda u vrućim izvorima, ili čak podzemno. Možda se to dogodilo više puta i na više načina, ali iz svih dostupnih dokaza čini se da je čim je život mogao nastati, on i nastao.

Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram –t.me/kozmoshr

Pratite Kozmos na Google Vijestima.