Posljednje ledeno doba bilo je na vrhuncu prije otprilike 20.000 godina, a završilo je prije oko 11.700 godina. Veliki ledeni pokrovi tada su prekrivali sjeverne dijelove Europe i Sjeverne Amerike, razina mora bila je oko 120 metara niža nego danas, a ljudi i životinje živjeli su u hladnijem i uglavnom sušnijem svijetu.
Iako se često zamišlja kao razdoblje u kojem je cijela Zemlja bila prekrivena ledom, stvarnost je bila znatno složenija. Led je zauzimao goleme površine na sjeveru, dok su se južnije prostirale tundre, hladne stepe, šume i druga staništa. U tom su se svijetu razvijale ljudske zajednice, naseljavali novi kontinenti, a mamuti i druge velike životinje još su bili uobičajen dio krajolika.
Što zapravo nazivamo ledenim dobom?
Izraz “posljednje ledeno doba” uobičajeno se koristi za posljednju veliku hladnu fazu Zemljine povijesti. Preciznije bi bilo govoriti o posljednjem glacijalnom razdoblju jer se Zemlja, geološki gledano, još nalazi unutar ledenog doba. Trajni ledeni pokrovi i dalje postoje na Grenlandu i Antarktici.
Dugo ledeno doba u kojem živimo počelo je prije približno 2,6 milijuna godina. Unutar njega izmjenjuju se hladna razdoblja, tijekom kojih se veliki ledeni pokrovi šire, i toplija razdoblja, kada se povlače prema polovima.
Današnje toplo razdoblje naziva se holocen. Počelo je prije 11.700 godina i još traje. Kada govorimo o završetku posljednjeg ledenog doba, mislimo na završetak posljednje velike hladne faze, a ne na kraj ledenog doba u širem geološkom smislu.
U ostatku teksta koristit ćemo uvriježeni i čitateljima poznat izraz “posljednje ledeno doba”.
Kada je počelo i završilo posljednje ledeno doba?
Posljednje ledeno doba počelo je prije približno 115.000 godina. Temperature tijekom cijelog tog razdoblja nisu bile jednako niske. Klima se mijenjala, a ledeni pokrovi više su se puta širili i djelomično povlačili.
Najhladnija faza nastupila je mnogo kasnije. Razdoblje u kojem su ledeni pokrovi zauzimali najveću površinu poznato je kao posljednji glacijalni maksimum. Njegov se vrhunac obično smješta u razdoblje od prije približno 26.500 do 19.000 godina, iako led nije u svim dijelovima svijeta dosegnuo najveći opseg u isto vrijeme.
Laurentidski ledeni pokrov tada je prekrivao gotovo cijelu Kanadu i velik dio sjevera današnjih Sjedinjenih Američkih Država. Skandinavski ledeni pokrov protezao se preko Skandinavije, Baltika i dijelova sjeverne Europe. Znatno veći bili su i ledenjaci u Alpama te drugim planinskim područjima.
Zagrijavanje koje je uslijedilo nije bilo ravnomjerno. Led se povlačio tijekom tisuća godina, uz povremene povratke hladnijih uvjeta. Posljednji veliki preokret bio je mlađi drijas, razdoblje naglog zahlađenja koje je počelo prije približno 12.900 godina. Završilo je prije oko 11.700 godina, kada je počeo holocen.
Koliko je Zemlja bila hladnija?
Na vrhuncu posljednjeg ledenog doba prosječna temperatura Zemljine površine bila je oko 6 °C niža nego u predindustrijskom razdoblju. Istraživanje objavljeno u časopisu Nature procijenilo je globalno zahlađenje na približno 6,1 °C, uz mogući raspon od 5,7 do 6,5 °C. Znanstvenici su klimatske modele povezali s podacima sačuvanim u morskim sedimentima, ledenim jezgrama i drugim prirodnim zapisima.
Razlika od šest stupnjeva možda ne zvuči velika, ali riječ je o globalnom prosjeku. Zahlađenje nije bilo jednako raspoređeno. Bilo je mnogo izraženije u blizini velikih ledenih pokrova i na visokim geografskim širinama, dok su promjene u dijelovima tropskog pojasa bile manje.
Klima je u mnogim područjima bila i suša nego danas. Velik dio sjeverne Euroazije prekrivala je hladna stepa s travama i niskim raslinjem. Na tim su prostranstvima živjeli vunasti mamuti, stepski bizoni, konji, sobovi, vunasti nosorozi i druge životinje prilagođene hladnoći.
Ni tada cijela Zemlja nije bila zaleđena. Većina Afrike, Južne Amerike, južne Azije i Australije ostala je izvan velikih ledenih pokrova, premda su niže temperature i promjene u količini oborina snažno utjecale i na ta područja.
Zašto je razina mora bila toliko niža?
Velika količina vode bila je pohranjena u ledenim pokrovima na kopnu. U oceanima je zato bilo manje vode, a globalna razina mora na vrhuncu posljednjeg ledenog doba bila je najmanje 120 metara niža nego danas, navodi američka Služba nacionalnih parkova u pregledu Beringije i ranih ljudskih migracija.
Povlačenje mora znatno je promijenilo izgled kontinenata. Plitki dijelovi današnjih mora postali su kopno, obalne ravnice bile su mnogo šire, a između nekih današnjih otoka i kontinenata postojale su kopnene veze.
Sjeveroistočna Azija i Aljaska bile su povezane područjem poznatim kao Beringija. Nije bila riječ o uskom kopnenom mostu kakav se ponekad prikazuje, nego o širokom području tundre i stepe. Njime su se kretale životinje, a poslije i ljudi.
Drukčije je izgledao i Jadran. Velik dio današnjeg sjevernog Jadrana bio je kopno, a obala se nalazila mnogo južnije. Dolina rijeke Po pružala se preko ravnice koja je poslije završila pod morem. Ako su na tadašnjoj obali postojala ljudska naselja, njihovi bi se ostaci danas nalazili na morskom dnu.
Kako su se ledeni pokrovi topili, voda se vraćala u oceane. More je tijekom nekoliko tisuća godina preplavilo velike obalne ravnice, razdvojilo kopnene površine i oblikovalo velik dio obala koje danas poznajemo.
Kako su ljudi preživjeli posljednje ledeno doba?
Naša vrsta nije nastala tijekom posljednjeg ledenog doba. Homo sapiens razvio se u Africi prije približno 300.000 godina, dakle mnogo prije početka posljednje velike hladne faze.
Ljudi toga vremena nisu živjeli na jednom mjestu niti u jednakim uvjetima. Naseljavali su Afriku, Europu, Aziju i Australiju, a pred kraj ledenog doba stigli su i u Ameriku. Neke zajednice živjele su blizu ledenih pokrova, dok su druge boravile u područjima s mnogo blažom klimom.
Vatru su poznavali davno prije tog razdoblja. Izrađivali su kameno oruđe, lovačko oružje, odjeću od životinjskih koža te predmete od kosti i roga. Koštane igle pokazuju da su neke skupine znale šivati odjeću prilagođenu hladnim uvjetima. Koristili su špilje, ali i gradili različite vrste zaklona.
Preživljavanje nije ovisilo samo o lovu na velike životinje. Prehrana se razlikovala od područja do područja i uključivala je manje životinje, ribu, školjke te dostupne biljke. Ljudi su premještali logore, pratili životinje i prilagođavali se sezonskim promjenama.
Priča o naseljavanju Amerike složenija je od nekadašnjeg prikaza prema kojem su ljudi jednostavno prešli Beringiju i nastavili prema jugu kroz prolaz između ledenih pokrova. Beringija je imala važnu ulogu, ali o vremenu i pravcima prvih migracija još se raspravlja.
Arheološki pregled američke Službe nacionalnih parkova navodi da prolaz između ledenih pokrova možda nije bio otvoren dovoljno rano da bi njime prošli prvi stanovnici Amerike. Dio ljudi mogao se kretati uz pacifičku obalu. Problem je u tome što su mogući tragovi takvih putovanja danas uglavnom ispod mora, nakon porasta njegove razine.
Jesu li mamuti nestali kada je završilo ledeno doba?
Većina vunastih mamuta nestala je iz kopnenih dijelova Euroazije i Sjeverne Amerike pri kraju posljednjeg ledenog doba. Njihovo izumiranje ipak se nije dogodilo odjednom i vjerojatno nije imalo samo jedan uzrok.
Zatopljenjem su se povukla prostrana hladna i suha staništa na kojima su mamuti pronalazili hranu. Stepe su se na mnogim mjestima pretvorile u vlažniju tundru, šume ili močvare. Istodobno se povećavala prisutnost ljudi koji su lovili mamute i druge velike životinje.
Znanstvenici još raspravljaju o tome koliko su izumiranju pridonijele klimatske promjene, gubitak staništa i ljudski lov. Njihov se utjecaj razlikovao među vrstama i područjima, zbog čega ne postoji jedno objašnjenje za nestanak svih velikih životinja s kraja pleistocena.
Neke izolirane skupine mamuta preživjele su tisućama godina nakon završetka ledenog doba. Mamuti na otoku St. Paul uz obalu Aljaske opstali su do prije približno 5.600 godina. Posljednja poznata populacija živjela je na Wrangelovu otoku u Arktičkom oceanu do prije oko 4.000 godina.
Posljednji vunasti mamuti zato nisu živjeli samo uz prapovijesne lovce. Na Wrangelovu otoku još ih je bilo u vrijeme kada su u Egiptu već stajale velike piramide. Njihov kasni opstanak pokazuje da završetak ledenog doba nije istodobno izbrisao vrstu u svim dijelovima svijeta. Više o kasnim populacijama možete pročitati u tekstu o tome koliko su dugo mamuti opstali u Sjevernoj Americi i na Wrangelovu otoku.
Što je dovelo do završetka ledenog doba?
Dugotrajne smjene hladnih i toplih razdoblja povezane su s postupnim promjenama Zemljine putanje oko Sunca te promjenama nagiba i smjera njezine osi. Zajedno se nazivaju Milankovićevim ciklusima.
Te promjene ne mijenjaju znatno ukupnu količinu Sunčeve energije koja stiže do Zemlje, ali utječu na to kako se ona raspoređuje po godišnjim dobima i geografskim širinama. Za rast i povlačenje ledenih pokrova posebno je važna količina Sunčeve energije koja tijekom ljeta stiže do visokih sjevernih geografskih širina.
Kada su ljeta dovoljno hladna, dio zimskog snijega ne otopi se do sljedeće zime. Snijeg se iz godine u godinu nakuplja i postupno pretvara u led. Kada ljetno zagrijavanje ojača, ledeni pokrovi počinju gubiti više leda nego što ga dobivaju.
Orbitalne promjene pokrenule su zatopljenje, ali same ne mogu objasniti njegov puni opseg. Povlačenje leda smanjilo je količinu Sunčeve svjetlosti koja se odbijala natrag u svemir. Tamnije tlo i more upijali su više topline. Istodobno su rasle koncentracije ugljikova dioksida i metana, a mijenjala se i cirkulacija oceana.
Završetak posljednjeg ledenog doba zato nije bio posljedica jednog događaja. Nastao je zajedničkim djelovanjem orbitalnih promjena i procesa unutar atmosfere, oceana i ledenih pokrova. O dugoročnoj vezi između Zemljine orbite i klime više možete pročitati u našem tekstu o utjecaju nagiba Zemljine osi na glacijacije.
Može li ponovno početi ledeno doba?
Hladna razdoblja prirodan su dio dugoročne klimatske povijesti Zemlje. Nova glacijacija zato je moguća, ali ne u skoroj budućnosti.
Procjene njezina početka ovise o budućim koncentracijama ugljikova dioksida i načinu na koji klimatski modeli prikazuju ponašanje ledenih pokrova. Prema istraživanju objavljenom 2025. u časopisu Communications Earth & Environment, u prirodnim bi uvjetima nova glacijacija mogla početi za približno 50.000 godina. Udvostručenje dosadašnjih ljudskih emisija ugljika moglo bi njezin početak odgoditi za dodatnih 50.000 godina.
Riječ je o modelskim procjenama, a ne o preciznom kalendaru buduće klime. Na rezultat utječu pretpostavke o budućim emisijama, dugoročnom kruženju ugljika te ponašanju oceana i ledenih pokrova.
Današnje globalno zagrijavanje nije nastavak prirodnog izlaska iz posljednjeg ledenog doba. Ono je završilo prije 11.700 godina, dok se sadašnje brzo zagrijavanje događa unutar već postojećeg toplog razdoblja. Njegov je glavni uzrok povećanje koncentracije stakleničkih plinova uslijed ljudskih aktivnosti.
Posljednje ledeno doba ostavilo je tragove na gotovo svim kontinentima. Led je oblikovao doline i jezera, niža razina mora otvorila je migracijske putove, a kasnije zatopljenje ponovno je promijenilo obale. Bio je to svijet bitno drukčiji od današnjega, ali njegov je utjecaj još vidljiv u krajoliku, rasporedu životinjskih vrsta i povijesti ljudskog naseljavanja.
