Crna rupa može rastrgati zvijezdu koja joj se previše približi, ali ne usisava sve oko sebe. Na velikoj udaljenosti njezina gravitacija djeluje poput gravitacije bilo kojeg drugog tijela jednake mase. Opasnost ovisi o udaljenosti i putanji, a ne o samoj činjenici da crna rupa postoji u našoj galaksiji.
O tim objektima danas znamo znatno više nego prije prvih snimki njihove neposredne okolice. Astronomi prate gibanje obližnjih zvijezda, zračenje vrućeg plina i gravitacijske valove. Svaka od tih metoda otkriva drugi dio priče: masu crne rupe, način na koji privlači tvar ili posljedice njezina spajanja s drugom crnom rupom.
Što je horizont događaja?
Horizont događaja granica je iza koje ništa, pa ni svjetlost, ne može pobjeći prema udaljenom promatraču. Nije čvrsta površina na koju bi letjelica mogla sletjeti. Prelaskom te granice gubi se mogućnost povratka u vanjski svemir.
Svjetlost koju teleskopi bilježe dolazi iz okolice crne rupe. Plin se može skupljati u vrućem akrecijskom disku, a gravitacija zakrivljuje put svjetlosti. Na snimci se zbog toga može vidjeti svijetli prsten oko tamnog područja, odnosno sjene crne rupe. NASA-in prikaz građe crne rupe objašnjava kako nastaje taj izgled.
Kako nastaju crne rupe?
Crne rupe zvjezdane mase nastaju urušavanjem jezgri masivnih zvijezda na kraju njihova razvoja. Kada više nema dovoljno tlaka da se odupre gravitaciji, jezgra se može urušiti u crnu rupu. Ne završava svaka zvijezda na taj način.
Crne rupe potom mogu povećavati masu privlačenjem okolne tvari i spajanjem s drugim crnim rupama. Nastanak supermasivnih crnih rupa u središtima galaksija složenije je pitanje: njihovo podrijetlo i brz rast u ranom svemiru još se istražuju.
Što smo snimili u središtu Mliječne staze?
Međunarodna suradnja Event Horizon Telescope (EHT) objavila je 2019. prvu snimku sjene crne rupe, u galaksiji M87. U svibnju 2022. uslijedila je snimka Sagittarius A*, supermasivne crne rupe u središtu Mliječne staze.
Sagittarius A* ima masu približno četiri milijuna Sunaca i nalazi se oko 27.000 svjetlosnih godina od Zemlje. Njezino postojanje prije te snimke bilo je potkrijepljeno putanjama zvijezda koje kruže oko vrlo zbijenog, nevidljivog objekta.
Za snimanje su povezani radioteleskopi na različitim kontinentima. Njihovi su podaci omogućili rekonstrukciju sitnih pojedinosti koje pojedinačni teleskop ne bi mogao razlučiti. Plin oko Sagittarius A* mijenja se mnogo brže nego oko crne rupe u M87, što je otežalo izradu slike.
Navodna obližnja crna rupa pokazala se pogrešnom procjenom
Sustav HR 6819, udaljen oko 1000 svjetlosnih godina, 2020. je predstavljen kao sustav s najbližom poznatom crnom rupom. Naknadna mjerenja pokazala su drukčiju sliku. Nalaz objavljen 2022. opisuje dvije zvijezde u bliskoj orbiti, bez crne rupe.
Jedna je zvijezda pritom izgubila dio vanjskih slojeva, a druga je preuzela dio njezine tvari. Takav je odnos mogao objasniti ranije podatke bez trećeg, nevidljivog objekta. Istraživači su dvije mogućnosti razlučili opservacijama koje su otkrile koliko su zvijezde međusobno blizu.
Ispravak, 4. listopada 2026.: Ranija verzija ovog članka pogrešno je navodila da HR 6819 sadrži crnu rupu te da ona može usisati Sunčev sustav. Te su tvrdnje uklonjene. Tekst je dopunjen nalazom o dvostrukom zvjezdanom sustavu i snimkom Sagittarius A*.
