Kada se govori o Sunčevu sustavu, većina će najprije pomisliti na planete i njihove mjesece. No stvarna slika daleko je življa. Naše je kozmičko susjedstvo ispunjeno kometima, patuljastim planetima te ledenim i tamnim tijelima koja kruže na samim rubovima u Kuiperovu pojasu i golemom rezervoaru Oortova oblaka. Među njima važnu ulogu imaju asteroidi, primitivni kameni ostaci iz ranih dana Sunčeva sustava, od kojih dio povremeno presiječe Zemljinu orbitu i postane objekt pomnog praćenja.
Upravo takvih objekata, kako navodi Universe Today, danas poznajemo oko 40 tisuća. Broj možda ne djeluje velik u razmjerima Sunčeva sustava, ali zorno pokazuje koliko se brzo širi katalog bliskozemaljskih asteroida. Put od prvog zabilježenog predstavnika, asteroida Eros otkrivenog 1898., bio je dug i znatno sporiji nego što bi današnji tempo otkrića dao naslutiti.
Od sporih početaka do ubrzanog otkrivanja
Kroz veći dio dvadesetog stoljeća astronomi su godišnje pronalazili tek nekolicinu novih objekata. Prava promjena stiže tek devedesetih i dvijetisućitih, kada se pojavljuju posebni sustavi i teleskopi namijenjeni za metodično pretraživanje neba. Tada počinje eksponencijalni rast. Broj otkrivenih bliskozemaljskih asteroida dosegnuo je tisuću na samom početku stoljeća, 15 tisuća do 2016., a 30 tisuća do 2022. Ovog studenoga premašena je granica od 40 tisuća, pri čemu je oko deset tisuća objekata otkriveno samo u posljednje tri godine.
Ubrzanje još ne pokazuje znakove usporavanja. Opservatorij Vera C. Rubin, koji je počeo s radom 2025., otkrit će desetke tisuća novih objekata iako mu asteroidi nisu primarna zadaća. Europska svemirska agencija (ESA) u međuvremenu uvodi teleskope Flyeye, čije iznimno široko vidno polje omogućuje uočavanje tijela koja trenutačnim pregledima neba često izmaknu.
Bliskozemaljski asteroidi, kako samo ime sugerira, određuju se prema blizini, a ne prema veličini. Svaki objekt čija se orbita približi Zemljinoj na otprilike 45 milijuna kilometara dobiva tu oznaku, neovisno o tome radi li se o kamenčiću širokom nekoliko metara ili tijelu dugom više kilometara.
Kako se procjenjuje rizik i gradi obrana od asteroida
Svako novo otkriće pokreće lanac izračuna. Na temelju dostupnih opažanja određuje se buduće kretanje asteroida kroz godine, desetljeća, pa i stoljeća. Softverski sustavi zatim procjenjuju postoji li i najmanja mogućnost udara u Zemlju u sljedećih stotinu godina.
Gotovo dvije tisuće poznatih objekata ima neku, makar vrlo malu, vjerojatnost udara u tom razdoblju. To ipak ne znači da predstavljaju stvarnu opasnost. Velika većina je mala, a procjene rizika u pravilu su mnogo niže od jednog posto. Istodobno, najveći asteroidi, oni širi od jednog kilometra koji bi mogli izazvati globalne posljedice, ujedno su najlakši za otkrivanje. Znanstvenici smatraju da smo već pronašli gotovo sve takve objekte.
Stvarni izazov danas predstavljaju tijela široka između 100 i 300 metara. Otkrivaju se znatno teže, a njihov bi udar uzrokovao ozbiljnu regionalnu štetu. Trenutačni modeli upućuju na to da poznajemo tek oko 30 posto te populacije, što znači da velika većina još uvijek izmiče našim pregledima neba.
Ipak, među 40 tisuća poznatih asteroida nema nijednog koji predstavlja predvidivu prijetnju. ESA se pritom ne zadovoljava pasivnim praćenjem. Misija Hera već putuje prema asteroidu Dimorphosu kako bi proučila posljedice NASA-ina namjernog udara iz 2022. godine. Upravo će takve misije pretvoriti obranu od asteroida iz teorije u pouzdanu tehnologiju zaštite planeta.
Od Erosa 1898. do globalnog sustava praćenja, potraga za bliskozemaljskim asteroidima postala je temelj našeg razumijevanja rizika i razvoja metoda kojima ćemo ih jednoga dana moći skrenuti s puta. Svako novo otkriće povećava našu sposobnost da zaštitimo Zemlju.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
