Pougljenjeni svitak iz Herkulaneja, zatrpan nakon erupcije Vezuva 79. godine, prvi je put pročitan od početka do kraja sačuvanog teksta, bez fizičkog otvaranja. Istraživači su uz pomoć rendgenskog snimanja visoke razlučivosti i strojnog učenja digitalno “odmotali” dokument koji bi se pri stvarnom pokušaju otvaranja vjerojatno raspao.
Knjižnica koju je vulkan sačuvao, ali učinio gotovo nedodirljivom
Svitak poznat kao PHerc. 1667 dio je slavne zbirke iz Herkulaneja, grada koji je zajedno s Pompejima stradao u katastrofalnoj erupciji Vezuva. Pronađen je u Villi papirusa, građevini otkrivenoj sredinom 18. stoljeća, u kojoj je bilo najmanje 1.800 svitaka.
Ta je zbirka posebno važna jer se smatra jedinom velikom knjižnicom iz klasične antike koja je preživjela do našeg vremena. No njezino preživljavanje došlo je uz gotovo nemoguć uvjet. Svitci su se, pod djelovanjem vrućine, pepela i vulkanskog materijala, pretvorili u krhke, pougljenjene valjke. Izvana izgledaju kao komadi ugljena, a iznutra još čuvaju tekstove koje nitko nije mogao sigurno pročitati.
Problem je jednostavan ali i okrutan. Da bi se svitak pročitao na starinski način, morao bi se otvoriti. A upravo ga otvaranje uništava.
PHerc. 1667 već je jednom skupo platio takve pokušaje. U 19. stoljeću istraživači su ga pokušali fizički odmotati, pri čemu se dio svitka raspao. Slični pokušaji 1969. godine i tijekom 1980-ih doveli su do novih gubitaka. Zato je preostali dio dokumenta desetljećima ostao zatvoren, ne zato što nije zanimao znanstvenike, nego zato što mu se nije smjelo prići rukom.
Umjetna inteligencija pročitala je tekst koji ljudsko oko nije moglo vidjeti
Umjesto da ponove stare pogreške, istraživači su se okrenuli digitalnim metodama. Svitak nije otvoren, izravnan ni mehanički odmotan. Snimljen je rendgenskim zrakama visoke razlučivosti, a zatim su računalni modeli i strojno učenje korišteni kako bi se razdvojili slojevi papirusa i prepoznali tragovi tinte.
Takav pristup posljednjih je godina donio važan napredak. Godine 2023. istraživači su uspjeli pročitati prvu riječ na jednom drugom herkulanejskom svitku. Sada je učinjen znatno veći korak. Kod PHerc. 1667 više nije riječ samo o pojedinačnim slovima ili izoliranim riječima. Pročitani su povezani odlomci, rečenice i stupci teksta.
Sačuvani dio svitka obuhvaća 22 stupca starogrčkog teksta. Naslov djela i ime autora, nažalost, izgubljeni su u ranijim pokušajima otvaranja. Ipak, iz samog sadržaja istraživači zaključuju da se tekst bavi stoičkom filozofijom.
To je važno i zbog samog svitka i zbog šire zbirke. Herkulanejski rukopisi dugo su se nalazili na granici između arheološkog blaga i gotovo nečitljivih predmeta. Sada se prvi put pokazuje da se jedan od tih zatvorenih dokumenata može čitati kao tekst, a ne samo promatrati kao artefakt.
Iz pepela se pojavio stoistički tekst o ljudskoj naravi
Prema onome što je dosad pročitano, rukopis govori o ljudskoj naravi, razumu, nagonima i moralnom razvoju čovjeka. To nisu samo općenite teme antičke filozofije, nego upravo pitanja koja su bila posebno važna stoičarima.
Jedan od prepoznatih ulomaka govori o tome da nešto možemo istraživati, ali ne i istinski razumjeti ako se na neki način udaljimo od sebe i vlastite prirode. U tekstu se spominje i Aristokreon, nećak poznatog stoičkog filozofa Hrizipa.
Na temelju sadržaja i stila, stručnjaci pretpostavljaju da je djelo nastalo u 2. stoljeću prije nove ere. To ne znači da su sve nepoznanice riješene. Autor i naslov još nisu poznati, a rad u kojem se predstavljaju rezultati još nije prošao recenzijski postupak.
Istraživači također ne tvrde da će ista metoda jednako dobro funkcionirati na svim svitcima iz Herkulaneja. Svaki je drukčije oštećen, drukčije savijen i drukčije sačuvan. No PHerc. 1667 sada pokazuje da problem koji je stoljećima izgledao gotovo nerješivo više nije izvan dosega.
Tisuće godina zatvoren tekst više nije potpuno nijem
Ovo otkriće nije samo tehnički uspjeh. Ono mijenja odnos prema jednoj od najvažnijih knjižnica koje su preživjele iz antičkog svijeta. Svitci iz Herkulaneja nisu prazni simbol izgubljenog znanja. U njima još ima teksta, argumenata, imena, rečenica i misli koje su bile zatvorene gotovo dva tisućljeća.
Najvažnije je to što PHerc. 1667 nije žrtvovan kako bi bio pročitan. Ostao je fizički netaknut. Upravo u tome leži snaga ovog pomaka: ono što su raniji pokušaji uništavali rukama, sada se počinje otvarati bez dodira.
Ako se metoda pokaže dovoljno pouzdanom i na drugim svitcima, knjižnica iz Vile papirusa mogla bi iznova postati ono što je bila prije erupcije Vezuva, mjesto puno tekstova, a ne samo pougljenjenih ostataka. Za sada je sigurno barem jedno: jedan svitak koji je izgledao zauvijek zatvoren više ne šuti.