Novo istraživanje otkriva da su prirodni ritmovi mora, a ne ljudska genijalnost, možda pokrenuli prvu civilizaciju u povijesti.
Prije više od pet tisuća godina, na obalama južne Mezopotamije dogodila se revolucija bez presedana. Na tlu između rijeka Tigrisa i Eufrata počeli su nicati prvi gradovi u povijesti, Uruk, Ur, Eridu. Iz njihovih zidina izrasla je sumerska civilizacija, prvi poznati urbani svijet čovječanstva.
Tisućljećima su povjesničari taj nagli procvat objašnjavali ljudskom domišljatošću: sustavima kanala, nasipa i radne organizacije koji su pustinju pretvorili u plodno područje. No istraživanje objavljeno u časopisu PLOS ONE preokreće tu staru priču.
Skupina znanstvenika predvođena dr. Liviom Giosanom s Okeanografskog instituta Woods Hole i dr. Reedom Goodmanom sa Sveučilišta u Pennsylvaniji tvrdi da ključ leži u samoj prirodi, u plimi i oseci.
Prema njihovoj analizi, prirodni ritmovi mora stvorili su samoodrživi sustav navodnjavanja koji je tisućljećima hranio sumerske gradove i oblikovao prvu civilizaciju na svijetu.
Kada je more bilo izvor života
Nakon što se razina mora stabilizirala na kraju posljednjeg ledenog doba, glava Perzijskog zaljeva sezala je daleko u današnji južni Irak. To područje, koje će kasnije postati srce sumerske civilizacije, tada je bilo prostrani estuarij u kojem su se miješale riječne i morske vode.
Dvije velike rijeke, Tigris i Eufrat, svakodnevno su reagirale na plimu i oseku. Kad bi plima narasla, svježa voda prelijevala bi se preko riječnih nasipa, natapala okolne ravnice i nosila blato bogato hranjivim tvarima. Kada bi se voda povukla, ispirala bi soli i obnavljala podzemne zalihe.
Taj prirodni mehanizam stvarao je ritmičan sustav navodnjavanja koji nije tražio ljudsku intervenciju. “Plimno navodnjavanje bilo je jednostavno, stabilno i redovito”, navode autori. “Takav sustav mogao je osigurati visoke prinose i raznolikost kultura, temelj održivog života i prve urbanizacije.”
U tim uvjetima priroda je obavljala posao koji će tisućljećima kasnije preuzeti ljudi. Plime su svakodnevno osiguravale vlagu i hranjive tvari, stvarajući krajolik koji je mogao hraniti desetke tisuća ljudi, davno prije nego što je postojao ijedan kanal.
Gradovi prije kanala
Tradicionalna slika kaže da su se prve civilizacije pojavile tek nakon što su ljudi naučili graditi kanale i kontrolirati rijeke. No arheologija iz južne Mezopotamije ne potvrđuje tu kronologiju.
Tijekom razdoblja Uruk kulture, između 6000 i 5200 godina prije sadašnjosti, gradovi Uruk, Ur i Eridu već su postojali, i bili veliki, složeni urbani centri, ali u njihovim najstarijim slojevima nema tragova monumentalnih sustava navodnjavanja. Kako su onda ti gradovi opstali u sušnoj nizini, gdje bez vode nema ni žetve?
Odgovor, tvrde Giosan i Goodman, nudi sama geologija. Kada je razina mora bila viša, prirodni plimni sustav pretvorio je doline Tigrisa i Eufrata u dinamičan mozaik riječnih kanala i laguna. Svakodnevni ciklus plime i oseke obavljao je sve što će kasnije činiti kanali, natapao tlo, ispirao sol, obnavljao podzemne vode.
“Ritam plime stvarao je ekološki niš u kojem se poljoprivreda mogla razviti bez složenog inženjeringa”, pišu autori. “Taj ritam omogućio je predvidljivost, a predvidljivost je temelj svakog organiziranog društva.”
Kad se plima povukla, rodila se država
Kako bi provjerili hipotezu, znanstvenici su uzeli 25-metarsku jezgru sedimenata s lokaliteta Laguš (Tell al-Hiba), nekoć jednog od najvećih sumerskih gradova-država. Analizom kemijskih, bioloških i geoloških svojstava slojeva rekonstruirali su povijest okoliša unatrag sedam tisuća godina.
Rezultati su otkrili postupnu promjenu: donji slojevi sadrže morske sedimente, a gornji riječne nanose. To pokazuje da je kroz vrijeme delta rasla, a plimni utjecaj slabio. Kako se obala povlačila prema jugu, prirodni sustav navodnjavanja nestajao je.
U tom trenutku, društva sumerske civilizacije morala su preuzeti ono što je priroda do tada činila sama. Počeli su kopati kanale, graditi nasipe i rezervoare. Taj prijelaz, od prirodnog do umjetnog navodnjavanja, označio je rođenje organizirane države.
“Kada su se plime povukle, ljudi su morali pronaći način da zadrže red koji su izgubili”, objašnjava dr. Goodman. “Iz toga su proizašli organizirani rad, upravljanje resursima i birokratski sustavi koji su definirali sumerske gradove.”
Drugim riječima, država je bila nužnost, ne ideja. Kad je priroda prestala davati, ljudi su morali naučiti kako preuzeti njezinu ulogu.
Tragovi izgubljenog svijeta u mitovima
Studija otvara i mitološku perspektivu. U središtu sumeranskog panteona nalazi se Enki, bog mudrosti i voda, zaštitnik grada Eridua, mjesta koje se u predajama naziva “prvim gradom.” Njegov dom bio je Abzu, podzemni svijet slatke vode koji se miješao s “gorkim” morem.
Prema autorima studije, ta simbolika možda odražava stvarni okoliš u kojem se rodila sumerska civilizacija, prostor gdje su se slatke riječne i slane morske vode svakodnevno miješale. “Enkijeva uloga u razdvajanju ‘slatkih’ i ‘gorkih’ voda mogla bi čuvati sjećanje na plimni svijet južne Mezopotamije,2 navode istraživači.
Čak i mit o Velikom potopu, koji kasnije prelazi u biblijsku priču o Noi, mogao bi imati stvarnu geološku podlogu. Kako se delta širila, a more povlačilo, poplavne vode Tigrisa i Eufrata više nisu imale kamo otjecati. Nizine su se pretvarale u goleme močvare, a poplave su znale trajati mjesecima. U kolektivnom pamćenju to je ostalo zabilježeno kao potop “kozmičkih razmjera.”
Između kopna i mora
Povezujući geologiju, arheologiju i mitologiju, ovo istraživanje pokazuje da je sumerska civilizacija bila doslovno rođena između kopna i mora. Njezin uspon nije bio samo djelo ljudske pameti, nego i rezultat ritmova prirode koji su se odvijali svakoga dana, plime i oseke koje su održavale život.
Kada su ti ritmovi nestali, ljudi su morali pronaći nove. U tome leži istinski početak civilizacije: u trenutku kada čovjek preuzima ulogu prirode i pokušava održati red koji je priroda nekoć sama održavala.
“Promjene okoliša nisu bile pozadina civilizacije,” pišu autori, “nego njezin pokretač.” Sumerska civilizacija tako postaje prvi primjer društva koje je izraslo iz izravne prilagodbe ekološkim ciklusima, a ne iz borbe protiv njih.
Pouke iz sumerskog iskustva
Autori zaključuju da razumijevanje te veze između prirodnih ciklusa i društvenog razvoja može osvijetliti i druge kolijevke civilizacija, Egipat, dolinu Inda, Kinu. Sva su ta društva nastala u deltama, na granici između rijeke i mora, tamo gdje se život održava ritmom planeta.
Za moderni svijet, poruka je jasna: civilizacija ne nastaje kad se priroda pokori, nego kad se s njom uskladi. Plime koje su jednom hranile sumerska polja možda su oblikovale i njihove mitove, njihovu predodžbu o bogovima i sam smisao reda.
U tome leži tiha ironija: dok su Sumerani (ili bolje rečeno, ljudi sumerske civilizacije) vjerovali da su njihovi bogovi vladali vodama, možda su zapravo samo promatrali prirodu kako upravlja njima.
Plima koja je tisućama godina podizala i spuštala vodu na obalama Mezopotamije bila je više od geološkog fenomena, bila je prva arhitektica povijesti.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
