Površina Mjeseca poznata je po svojoj sivoj, ožiljkastoj površini, ali jeste li znali da ako teleskop usmjerite prema našem planetarnom susjedu, vidjet ćete i svijetle mrlje koje narušavaju površinu? Kako prenosi Science Alert, još otkako su te neobične značajke, poznate kao lunarni vrtlozi, prvi put primijećene davne 1600-te godine, znanstvenici su se pitali odakle dolaze.
Do danas, svijetla područja poput poznatog Reiner Gamma vrtloga (prikazanog dolje) ostaju misterij. Nova studija znanstvenika sa Sveučilišta Stanford i Sveučilišta Washington u St. Louisu (WUSL) pruža dokaze za novo objašnjenje. Za razliku od Zemlje, Mjesec više ne generira globalno magnetsko polje koje bi ga štitilo od Sunčevih nabijenih čestica. To znači da kada solarni vjetrovi sudare s mjesečevom površinom, oni s vremenom zatamnjuju stijene zbog kemijskih reakcija.
Međutim, čini se da su neki dijelovi Mjeseca zaštićeni ‘mini magnetskim poljima’. Dosad, svaki svijetli lunarni vrtlog koji su znanstvenici pronašli podudara se s jednim od tih lokalnih magnetskih polja. Ipak, ne sve stijene unutar tih polja reflektiraju svjetlost, niti sva magnetska polja na Mjesecu sadrže vrtloge.
Što se, zapravo, događa na Mjesecu?
Nedavne studije objasnile su zbunjujuće rezultate tvrdeći da mikrometeoritski udarci na Mjesec mogu podići nabijene čestice prašine, i gdje god te čestice slete, stvara se lokalna magnetska barijera koja reflektira solarni vjetar.
Ali istraživači sa Stanforda i WUSL-a sada osporavaju tu hipotezu. Oni tvrde da je neka druga sila ‘magnetizirala’ lunarne vrtloge, odbijajući čestice solarnog vjetra.
“Udarci bi mogli uzrokovati ove vrste magnetskih anomalija,” priznaje planetarni znanstvenik Michael Krawczynski iz WUSL-a. “Ali postoje neki vrtlozi za koje jednostavno nismo sigurni kako bi udar mogao stvoriti takav oblik i veličinu.”
Krawczynski sugerira da bi sile ispod kore također mogle biti u igri. “Druga teorija je da imate lave ispod zemlje, koja se polako hladi u magnetskom polju i stvaraju magnetsku anomaliju.”
Neposredno ispod površine Mjeseca, znanstvenici su pronašli radarske dokaze o nekada tekućim rastaljenim stijenama. Ove podzemne rijeke ohlađene magme ukazuju na razdoblje vulkanske aktivnosti prije milijardi godina.
Ilmenit
Koristeći model tih stopa hlađenja magme, Krawczynski i njegovi kolege istražili su kako mineral titanov željezni oksid, poznat kao ilmenit – obilan na Mjesecu i uobičajen u vulkanskim stijenama – može proizvesti magnetizirajući efekt.
Njihovi eksperimenti pokazuju da, pod pravim uvjetima, sporo hlađenje ilmenita može stimulirati zrna metalnog željeza i željezo-niklovih legura unutar mjesečeve kore i gornjeg plašta da proizvedu snažno magnetsko polje.
Ovaj efekt, zaključuju istraživači, “mogao bi objasniti jaka magnetska područja povezana s lunarnim vrtlozima.” “Ako ćete stvarati magnetske anomalije metodama koje opisujemo, tada podzemna magma mora imati visoki udio titana,” kaže Krawczynski.
“Vidjeli smo naznake ove reakcije koja stvara željezni metal u lunarnim meteoritima i u lunarnim uzorcima iz Apolla. Ali svi ti uzorci su površinski tokovi lave, a naša studija pokazuje da bi hlađenje pod zemljom značajno pojačalo ove reakcije stvaranja metala.”
Mnogo toga što do sada znamo o lokaliziranim magnetskim poljima Mjeseca dolazi od orbitirajućih letjelica, koje mogu mjeriti učinak pomoću radara. No, da bismo stvarno razumjeli što se događa, moramo izravno bušiti u mjesečevu površinu.
Upravo zato NASA šalje rover na vrtlog Reiner Gamma 2025. godine kao dio svoje misije Lunar Vertex. U samo nekoliko godina, znanstvenici bi mogli imati dokaze potrebne da riješe ovu misteriju. Studija je objavljena u časopisu Journal of Geophysical Research: Planets.
Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.
