U stijenama Zapadne Australije sačuvani su tragovi mikrobnog života stari najmanje 3,48 milijardi godina. No nalazišta koja čuvaju taj zapis nisu neuništiva. Novi pregled pola stoljeća istraživanja upozorava da skupljanje uzoraka i neprimjereni posjeti mogu trajno oštetiti fosilne strukture, dok današnje mikrobialite ugrožavaju promjene u okolišu i ljudske aktivnosti.
Riječ je o mikrobialitima, mineralnim strukturama koje nastaju djelovanjem zajednica mikroorganizama. Zapadna Australija ima više od tisuću poznatih nalazišta fosilnih i suvremenih mikrobialita, od drevnih stijena regije Pilbara do današnjih zajednica u zaljevu Shark Bay. Taj zapis omogućuje praćenje razvoja mikrobnih zajednica tijekom gotovo tri i pol milijarde godina. Današnja nalazišta pritom pomažu protumačiti tragove sačuvane u drevnim stijenama.
Heidi J. Allen i Sarah K. Martin u preglednom radu objavljenom u časopisu Alcheringa prikupile su glavne rezultate istraživanja tog područja i izdvojile pitanja koja još nemaju pouzdane odgovore. Rad, objavljen 15. listopada, upozorava i na opasnost za buduća istraživanja: oštećenjem stijene mogu se uništiti tragovi koje poslije nije moguće rekonstruirati.
Kako mikrobi ostavljaju trag u kamenu
Mikrobialiti nastaju kada mikroorganizmi na površini sedimenta hvataju i povezuju njegove čestice ili potiču taloženje minerala. Ponavljanjem tih procesa stvaraju se strukture koje mogu narasti iznad okolne podloge i sačuvati tragove nekadašnjih mikrobnih zajednica.
Najpoznatiji su stromatoliti, prepoznatljivi po unutarnjim slojevima. Tromboliti, druga skupina, imaju grudastu unutarnju građu. To nisu fosili jednog organizma, nego rezultat djelovanja cijelih zajednica i uvjeta u kojima su živjele.
Najstariji dio zapadnoaustralskog zapisa nalazi se u formaciji Dresser u Pilbari, u stijenama starima oko 3,48 milijardi godina. Ti tragovi pomažu znanstvenicima odrediti kakvi su okoliši mogli podržavati rani život. Na drugim nalazištima proučavaju i stromatolite nastale u jezerima nakon udara asteroida, kao u krateru Hapcheon u Južnoj Koreji.
Današnji mikrobialiti, među njima oni u Shark Bayu, znatno su mlađi od fosilnih primjera iz Pilbare. Njihova je vrijednost u tome što istraživači mogu pratiti mikroorganizme dok grade mineralne strukture, mjeriti uvjete u vodi i provjeravati kako se ti procesi odražavaju na oblik i sastav nastalih naslaga.
Izgledaju čvrsto, ali oštećenja mogu ostati stoljećima
Iako izgledaju poput običnih stijena, živi mikrobialiti vrlo su osjetljivi. Na njihovoj površini žive mikrobne zajednice, a same strukture rastu vrlo sporo. Za oporavak nakon fizičkog oštećenja mogu biti potrebna desetljeća ili stoljeća, a ponekad oporavak nije moguć.
Allen navodi slučaj iz 2024., kada su posjetitelji napustili označene staze uz jezero Clifton kako bi promatrali polarnu svjetlost i gazili po mikrobialnim strukturama. Na drugim jezerskim nalazištima dokumentirani su tragovi vozila preko mikrobnih prevlaka i kameni humci koje su posjetitelji slagali od mikrobialita.
Manje vidljiva šteta nastaje promjenom uvjeta u vodi. Onečišćenje, dotok hranjivih tvari, promjene slanosti i zahvati koji mijenjaju vodni režim mogu narušiti mikrobne zajednice. Autorice upozoravaju da kod slabo istraženih nalazišta često nedostaju početna mjerenja s kojima bi se današnje stanje moglo usporediti. Zbog sporog rasta može proći mnogo vremena prije nego što se uoči da je zajednica prestala stvarati nove naslage.
Na fosilnim nalazištima uzimanje uzoraka može uništiti podatke o njihovu položaju i odnosu prema okolnim slojevima. Bez tih podataka znatno je teže protumačiti kako je struktura nastala. U pregledu je naveden lokalitet Dunlop, s kojeg su tijekom ranih istraživanja prikupljeni svi primjerci. Taj je slučaj pomogao potaknuti strožu zaštitu najstarijih nalazišta.
Zaštitne mjere ipak mogu djelovati. Prema autoricama, dio medijskih izvještaja o oštećenjima ključnih rezervata odnosio se na stare događaje, prije uvođenja plana upravljanja 2010. godine ili u vrijeme njegova donošenja. Dosadašnja pravila pristupa tim rezervatima ocjenjuju uglavnom uspješnima. Ipak, sve veći broj posjetitelja zahtijeva preciznije planove zaštite za pojedina nalazišta.
Nije svaka neobična struktura dokaz života
Očuvanje uzoraka važno je i zato što njihovo tumačenje još nije završeno. Slične oblike mogu stvoriti biološki i nebiološki procesi, a vrlo stare stijene poslije se mijenjaju pod utjecajem temperature, tlaka i kemijskih reakcija. Znanstvenici moraju povezati oblik strukture s geološkim okolnostima i drugim tragovima prije nego što zaključe da je nastala djelovanjem mikroba.
Ni suvremeni primjeri ne objašnjavaju sve fosilne oblike. Autorice naglašavaju da današnji mikrobialiti predstavljaju samo dio raznolikosti sačuvane u stijenama. Pouzdano prepoznavanje takvih tragova važno je i za potragu za životom izvan Zemlje. I ondje treba razlikovati tragove biološke aktivnosti od sličnih struktura nastalih bez sudjelovanja živih organizama.
Za praćenje zaštićenih nalazišta već se izrađuju trodimenzionalni modeli snimanjem dronovima i ručnim skenerima. Usporedba snimaka kroz vrijeme trebala bi olakšati prepoznavanje novih oštećenja. Istodobno, postojeće muzejske i geološke zbirke omogućuju nova istraživanja bez stalnog uzimanja dodatnih uzoraka s najosjetljivijih mjesta.
