Može li se izvanzemaljska sonda skrivati među asteroidima? Nova analiza kaže da gotovo nismo ni tražili

Ideja zvuči kao početak znanstvene fantastike, ali pitanje je znanstveno jednostavno: bismo li uopće znali prepoznati izvanzemaljsku sondu ako se nalazi negdje u Sunčevu sustavu? Nova analiza ne tvrdi da takav objekt postoji, ali pokazuje da današnjom tehnologijom tu mogućnost još ne možemo ozbiljno isključiti.

Već smo poslali svoje tragove prema drugim zvijezdama

Čovječanstvo je tek zakoračilo u svemirsko doba, a već ima pet letjelica koje napuštaju Sunčev sustav. Pioneer 10 i 11, Voyager 1 i 2 te New Horizons nalaze se na putanjama koje ih vode prema međuzvjezdanom prostoru. Neće raditi kada jednom dospiju u blizinu drugih zvjezdanih sustava, ali ostat će fizički artefakti civilizacije koja ih je izradila i poslala.

Od te činjenice polazi astronom T. Joseph W. Lazio. Ako smo mi već stvorili objekte koji će jednog dana završiti među zvijezdama, isto je mogla učiniti i neka druga tehnološka civilizacija. Pitanje više nije samo filozofsko. Može se postaviti znanstveno, hladno i provjerljivo: nalazi li se u Sunčevu sustavu barem jedan fizički izvanzemaljski tehnopotpis?

Lazio u radu testira upravo tu hipotezu. Njegov zaključak nije senzacionalan, ali jest neugodan. Na sadašnjoj razini promatranja ne možemo dokazati da takvih objekata nema.

To ne znači da postoje. Znači da Sunčev sustav još nismo pretražili dovoljno temeljito.

Neobičan asteroid nije dokaz tehnologije

Potencijalni izvanzemaljski artefakti mogu se podijeliti u nekoliko skupina. Jedni bi mogli biti neaktivne sonde koje samo prolaze kroz Sunčev sustav, možda po hiperboličnoj putanji. Drugi bi mogli biti aktivni objekti koji još mjere okolinu, koriste energiju, manevriraju ili odašilju podatke. Treća mogućnost su ostaci na površini planeta, mjeseca ili asteroida. Četvrta su aktivni uređaji na površini, primjerice automatizirane postaje.

Najlakše bi, barem na papiru, bilo pronaći neaktivnu sondu koja leti kroz prostor. Takav objekt mogao bi se pojaviti u pregledima neba kao neobično malo tijelo. No otkriti nešto čudno nije isto što i dokazati da nije prirodno.

Sunčev sustav pun je asteroida, kometa i krhotina čije se putanje, sjaj i toplinska svojstva ponekad teško uklapaju u jednostavna očekivanja. Svaki novi međuzvjezdani objekt odmah privuče nagađanja. To se već događalo s poznatim posjetiteljima iz međuzvjezdanog prostora, a slične rasprave prate i novije kandidate poput 3I/ATLAS. Problem je što neobičnost sama po sebi nema dovoljnu dokaznu snagu.

Dobar primjer je objekt 2020 SO. Kada je otkriven 2020. godine, isprva je klasificiran kao asteroid. Njegova putanja ipak je bila neobična, pa su ga astronomi detaljnije proučili. Bliski infracrveni spektar pokazao je da objekt ne nalikuje svemirskoj stijeni, nego materijalima poput nehrđajućeg čelika i polivinil-fluorida.

Na kraju se pokazalo da 2020 SO nije asteroid. Bio je to raketni stupanj Centaur iz NASA-ine misije Surveyor 2, lansirane 1966. godine.

Taj slučaj dobro pokazuje koliko je granica varljiva. Umjetni objekt može se zamijeniti za prirodno tijelo. Prirodno tijelo može izgledati dovoljno neobično da potakne nagađanja o tehnologiji. Znanost mora proći između te dvije pogreške.

Površine planeta i mjeseca poznajemo slabije nego što se čini

Druga mogućnost su artefakti na površini nekog tijela. Na prvi pogled to zvuči jednostavnije. Na Mjesecu i Marsu već možemo prepoznati ljudske tragove, od opreme i padobrana do putanja rovera. Ako vidimo vlastite ostatke, zašto ne bismo vidjeli i izvanzemaljske?

Odgovor je u razlučivosti i pokrivenosti.

Većina Sunčeva sustava nije fotografirana dovoljno detaljno da bi se otkrili objekti veličine ljudskih letjelica. Na Saturnovim mjesecima, primjerice, prosječna razlučivost iznosi oko jedan kilometar po pikselu. Na takvim fotografijama vidjeli bismo samo strukture golemih razmjera, daleko veće od svega što je čovječanstvo dosad izgradilo i poslalo u svemir.

Mjesec je iznimka samo djelomično. Za njega postoje podaci razlučivosti od oko pola metra po pikselu, ali takva kvaliteta ne pokriva cijelu površinu. Još manje znamo o mnogim drugim mjesecima, asteroidima i udaljenim tijelima.

Postoji i drugi problem. Artefakt mora preživjeti.

Objekt koji bi završio u Jupiterovoj atmosferi praktički bi bio izgubljen. Na Marsu su uvjeti blaži, ali nisu mirni. Mikrometeoriti, Sunčevo zračenje i pješčane oluje mogu tijekom milijuna godina oštetiti, prekriti ili postupno uništiti neaktivni predmet na površini. U ljudskim mjerilima to je golemo razdoblje. U povijesti Sunčeva sustava to je tek kratak trenutak.

Zato potraga za starim površinskim tragovima nije samo pitanje dobrih fotografija. Potrebno je znati gdje gledati, koliko sitne objekte možemo vidjeti i koliko dugo bi se takvi objekti uopće mogli očuvati.

Aktivna sonda ostavila bi toplinski trag

Aktivni artefakt bio bi drukčiji slučaj. Ako neki uređaj radi, mora trošiti energiju. Ako troši energiju, mora se rješavati viška topline. To je osnovna fizika. Zbog toga bi se aktivna sonda, barem u načelu, mogla izdvojiti kao objekt koji izgleda toplije nego što bi se očekivalo za običan asteroid ili komet.

Veliki infracrveni pregledi neba, poput misije WISE, već su pronašli objekte s neobičnim toplinskim svojstvima. No to nije dovoljno za zaključak. Temperatura malih tijela u svemiru ovisi o mnogo čimbenika: sastavu, obliku, površini, rotaciji, udaljenosti od Sunca i načinu na koji upijaju i emitiraju toplinu.

Zbog toga se toplinska anomalija ne može odmah čitati kao znak tehnologije. Može biti posljedica prirodnih svojstava koja još nisu dobro opisana. Može biti i učinak pogreške u modelu. Za ozbiljnu provjeru trebalo bi promatrati iste objekte više puta, usporediti njihove podatke i, u idealnom slučaju, poslati letjelicu koja bi ih istražila izbliza.

Tu bi se situacija uskoro mogla promijeniti. Pregled neba Legacy Survey of Space and Time, koji  provodi Opservatorij Vera C. Rubin, zatim SPHEREx i NASA-ina misija Near-Earth Object Surveyor trebali bi donijeti mnogo detaljnije podatke o milijunima malih tijela. U toj golemoj količini mjerenja mogli bi se izdvojiti objekti koji dovoljno odstupaju od očekivanja da zasluže dodatnu pozornost.

To ne bi bio dokaz izvanzemaljske tehnologije. Bio bi početak ozbiljnije provjere.

Potraga za izvanzemaljskim artefaktima, poznata kao SETA, dugo je bila manje vidljiv dio potrage za tehnopotpisima. Uglavnom se više govorilo o signalima, radioemisijama i mogućim tragovima udaljenih civilizacija oko drugih zvijezda. Lazio podsjeća da postoji i bliža, konkretnija mogućnost: fizički objekt negdje u našem sustavu.

Za sada je najpošteniji odgovor da ne znamo. Sunčev sustav nije prazna soba koju smo pregledali od poda do stropa. Više nalikuje golemom skladištu u kojem smo dobro pogledali samo nekoliko polica, dok se između milijuna stijena, ledenih tijela i slabo snimljenih površina još skriva velik dio priče.

Ivan Petričević

Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.