Najveće Sunčeve pjege zabilježene u modernoj povijesti bile su toliko velike da bi, prema novoj analizi, u rijetkom slučaju mogle pokrenuti iznimno snažan Sunčev bljesak. To ipak ne znači da je takav događaj na Suncu već zabilježen: istraživanje pokazuje što bi veličina i magnetska struktura pjege mogle omogućiti, ali ne potvrđuje da je Sunce ikada proizvelo bljesak takvih razmjera.
Rad objavljen u časopisu Philosophical Transactions of the Royal Society A temelji se na usporedbi povijesnih podataka o Sunčevim pjegama s energijom bljeskova zabilježenih na drugim zvijezdama. Max Planckov institut za istraživanje Sunčeva sustava navodi da su autori na taj način procjenjivali koliku bi energiju mogle osloboditi najveće pjege.
Pjega koja je prekrila 0,6 posto Sunčeva diska
Najvažniji primjer zabilježen je 1947. godine. Tada je opažena skupina pjega čija je površina odgovarala približno 0,6 posto prividnog Sunčeva diska, a promjer joj je bio oko četrdeset puta veći od promjera Zemlje. Takve su skupine rijetke, ali nisu nepoznate. Pjege nastaju ondje gdje magnetsko polje iz unutrašnjosti Sunca prodre kroz fotosferu i poremeti uobičajeno strujanje plazme.
Sama veličina nije dovoljna za procjenu opasnosti. Važni su i jakost te raspored magnetskih polja. Kada se susjedne magnetske silnice naglo preslože, dio pohranjene energije može se osloboditi u obliku bljeska, ubrzanih čestica i oblaka plazme. Istraživanje objavljeno ove godine pokazuje da se energija najvećih bljeskova na Suncu i zvijezdama može povezati s površinom aktivne regije, ali ta veza ima znatan raspon i ne daje sigurnu prognozu za pojedinačnu pjegu.
Što bi takav događaj značio za Zemlju?
Sunčevi bljeskovi zagrijavaju i ioniziraju gornje slojeve atmosfere. Najsnažniji mogu izazvati kratkotrajne probleme u radijskoj komunikaciji, poremetiti rad satelita i povećati dozu zračenja za astronaute. Ako je bljesak praćen izbačajem koronalne mase usmjerenim prema Zemlji, posljedice se mogu osjetiti i u obliku geomagnetske oluje koja utječe na elektroenergetske mreže i navigacijske sustave.
Događaj iz 1859. godine, poznat kao Carringtonov događaj, često se navodi kao primjer koliko snažno Sunce može djelovati na tehnološku infrastrukturu. Međutim, novo istraživanje ne tvrdi da bi svaka velika pjega proizvela ponavljanje takvog događaja. Procjena govori o mogućem gornjem rasponu energije, dok stvarni učinak ovisi o smjeru i trajanju izbačaja te o tome bi li oblak plazme uopće pogodio Zemlju.
Nema potvrde da je Sunce proizvelo superbljesak
Na zvijezdama sličnima Suncu astronomi su zabilježili bljeskove mnogo snažnije od onih koji se uobičajeno opažaju u našem planetarnom sustavu. Za Sunce, međutim, nema izravnog zapisa o takvom događaju. Povijesne opservacije pjega obuhvaćaju tek nekoliko stoljeća, a raniji tragovi u godovima drveća i ledenim jezgrama uglavnom upućuju na iznimne dotoke energetskih čestica, bez jasnog odgovora na pitanje je li ih pratio bljesak ili izbačaj koronalne mase.
Autori zaključke opisuju kao procjenu mogućnosti, a ne kao najavu budućeg događaja. Nije poznato koliko često najveće pjege doista dosegnu magnetsku konfiguraciju potrebnu za oslobađanje ekstremne količine energije.
Zašto se pjege i dalje pomno prate
Veličina i oblik Sunčevih pjega mogu se mjeriti čim se pojave na vidljivoj strani Sunca, dok se kretanje magnetskog polja prati nizom teleskopa u svemiru i na Zemlji. Astronomi su ranije pokazali da se prije nastanka nekih pjega mogu pojaviti signali koje ljudsko oko ne vidi, što bi moglo pomoći u ranijem prepoznavanju aktivnih regija. Detaljnije razumijevanje sloja u kojem se Sunčevo magnetsko polje organizira važno je i za modele svemirskog vremena, uključujući procjenu kada bi se mogla razviti snažna solarna oluja.
Nova analiza ne mijenja svakodnevnu prognozu svemirskog vremena, ali pokazuje zašto najveće pjege zaslužuju posebnu pozornost. One nisu automatska najava katastrofalnog bljeska. Riječ je o rijetkim aktivnim regijama u kojima Sunce može pohraniti mnogo više magnetske energije nego tijekom uobičajenih ciklusa.
Daljnje opservacije trebale bi povezati oblik magnetskog polja s energijom stvarnih bljeskova. Tek će takav niz mjerenja pokazati koliko se procjene dobivene iz povijesnih pjega mogu primijeniti na današnje prognoze svemirskog vremena i solarnih oluja.
