Zagonetni crveni objekti koje je svemirski teleskop James Webb pronašao u ranom svemiru mogli bi biti drukčiji nego što se isprva mislilo. Novo istraživanje upućuje na to da barem dio takozvanih malih crvenih točaka nije zasebna skupina sitnih galaksija, nego svijetla središta većih galaksija čiji se ostatak na velikoj udaljenosti više ne može jasno vidjeti.
Male crvene točke prvi su put privukle pozornost astronoma nakon Webbovih opažanja iz 2022. godine. Na snimkama izgledaju kao kompaktni, izrazito crveni izvori svjetlosti iz doba kada je svemir bio vrlo mlad. Mnoge od njih pokazuju obilježja aktivnih galaktičkih jezgri, područja u kojima materijal pada prema supermasivnoj crnoj rupi i pritom oslobađa goleme količine energije.
No te se točke po nekim svojstvima razlikuju od aktivnih galaktičkih jezgri koje astronomi poznaju u bližem svemiru. U ranom su svemiru brojne, a na manjim udaljenostima postaju rijetke. Zbog toga se već godinama postavlja pitanje gledamo li novu vrstu galaksija ili samo prolaznu fazu u razvoju poznatih galaktičkih sustava.
Odgovor bi mogao ležati u spiralnoj galaksiji WISEA J123635.56+621424.2, koju su istraživači prozvali Saguaro. Nalazi se pri crvenom pomaku 2, što znači da je promatramo kakva je bila oko 3,3 milijarde godina nakon Velikog praska. To je znatno kasnije od većine malih crvenih točaka koje Webb vidi u dalekom svemiru.
Galaksija koja se na većoj udaljenosti pretvara u točku
Saguaro je dovoljno blizu da se na snimkama Hubblea i Webba može vidjeti njegova spiralna struktura. No u njegovu se središtu nalazi kompaktna, crvena i vrlo sjajna jezgra, čija svojstva snažno podsjećaju na Webbove male crvene točke.
Podaci pokazuju da je jezgra galaksije osobito sjajna u ultraljubičastom i infracrvenom području, dok je njezina vidljiva svjetlost slabija. Takav je raspored zračenja jedno od glavnih obilježja malih crvenih točaka. Opažanja rendgenskog opservatorija Chandra pritom su otkrila slab rendgenski signal, što upućuje na snažno zaklonjenu aktivnu galaktičku jezgru.
Istraživači su zatim računalno izračunali kako bi Saguaro izgledao kada bi se nalazio na udaljenosti tipičnoj za male crvene točke iz ranog svemira. Spiralni krakovi i okolna struktura galaksije tada bi nestali ispod granice vidljivosti, a na snimci bi ostala samo mala crvena jezgra.
Drugim riječima, galaksija poput Saguara na velikoj bi udaljenosti izgledala upravo kao jedna od zagonetnih točaka koje Webb danas vidi. Nije riječ o tome da galaksija nema širu strukturu, nego o ograničenju opservacija. Kako se objekt promatra na većoj udaljenosti, njegova se površinska svjetlina smanjuje, pa slabiji dijelovi galaksije nestaju mnogo prije njezina sjajnog središta.
Tragovi veće galaksije postoje i kod udaljenih izvora
Tim je dodatni trag pronašao analizom 99 malih crvenih točaka. Kada su njihove ultraljubičaste snimke spojili kako bi pojačali vrlo slabe signale, pojavila se difuzna svjetlost oko središnjih izvora. To bi mogao biti ostatak galaksija domaćina koje pojedinačno još ne možemo dovoljno jasno vidjeti.
Takav rezultat ne znači da je svaka mala crvena točka ista niti da je njihova priroda sada potpuno objašnjena. Saguaro je samo jedan primjer, a autori rada naglašavaju da je potrebno pronaći još sličnih galaksija na manjim udaljenostima i detaljnije proučiti Webbove arhivske podatke.
Ipak, istraživanje nudi uvjerljiv scenarij za dio populacije. Male crvene točke mogle bi označavati kratko razdoblje u razvoju galaksija kada je njihova središnja supermasivna crna rupa iznimno aktivna, a njezin sjaj nadjačava svjetlost ostatka sustava.
Ako se to potvrdi na većem uzorku, Webbove male crvene točke više neće izgledati kao izolirani objekti iz potpuno drukčijeg svemira. One bi mogle biti vidljivi vrh većih galaksija koje su, zbog svoje udaljenosti i ograničenja današnjih opažanja, gotovo potpuno skrivene od pogleda.
