Koliko god futuristički djelovalo, putovanje do drugih zvijezda sve je manje tema znanstvene fantastike. Prijetnje koje nas već danas okružuju, od udara asteroida do klimatskih poremećaja i mogućih tehnoloških nesreća, podsjećaju koliko je Zemlja krhka. U dalekoj budućnosti čeka nas i kraj Sunčeva životnog ciklusa. U tom kontekstu zvjezdani sustavi postaju privlačna ideja. Nude goleme energetske potencijale i prostor za dugoročno širenje vrste. No prvi problem pojavljuje se odmah.
Najbliži sustav nakon našega Sunca, Alfa Centauri, nalazi se 4,37 svjetlosnih godina od Zemlje. Dostupne tehnologije zahtijevale bi desetke tisuća godina putovanja, a i najnapredniji zamislivi pogoni trajali bi dulje od ljudskog života.
Prema mišljenju evolucijske antropologinje Kathleen Bryson, ključna prepreka nije u motorima, gorivu ni konstrukcijama nego u nama samima. Ljudski mozak oblikovan je milijunima godina života u okruženju gdje je najvažnije bilo pronaći hranu, zaštititi potomke i brzo reagirati na opasnost. Takvo nas nasljeđe čini loše prilagođenima zadacima koji traju stoljećima.
“Nije dovoljno izgraditi brod. Trebalo bi održati cijelu populaciju zdravom i usklađenom tijekom dugog putovanja, bez raspada društvenih odnosa”, kaže Bryson, danas gostujuća istraživačica na Sveučilištu u Oxfordu.
Izazovi dugog putovanja i biološka ograničenja
Tehnologija bi u teoriji mogla riješiti problem konstrukcije, održavanja broda i energetskih sustava. Pitanje ljudskog ponašanja mnogo je složenije. “Dobri smo u brizi za sebe i svoje suvremenike. Misija prema zvijezdama traži brigu za ljude koje nikada nećemo susresti”, navodi Bryson. Ako bi putovanje trajalo stoljećima, otvaraju se i nove brige. Čak i djelomična hibernacija posade zahtijevala bi rješenja za očuvanje mikrobioma koji ovisi o živim bakterijama. Ograničen genski bazen posade mogao bi uzrokovati pad raznolikosti i povećati rizik od nasljednih bolesti. Uz sve to, posade rođene tijekom putovanja mogle bi biti nezadovoljne misijom koju nisu odabrale, što bi predstavljalo ozbiljnu prijetnju stabilnosti projekta.
Povijest pokazuje koliko je dugotrajne projekte lako narušiti. Dovoljna je jedna generacija koja odstupi od plana da se čitav sustav počne urušavati. Katedrale koje su gradile generacije ljudi dokazuju da suradnja može trajati stoljećima, ali međuzvjezdana misija zahtijevala bi još veću stabilnost, kroz kulturne promjene, sukobe i razdoblja neizvjesnosti. Bryson upozorava da bi samo jedan naraštaj koji napusti dogovorene ciljeve mogao ugroziti cijeli put
Biološki modeli dugotrajne suradnje i što možemo naučiti
Priroda ipak nudi primjere dugotrajne i stabilne suradnje. Pčele i mravi razvili su preciznu podjelu rada koja traje kroz mnoge generacije, premda se takvi sustavi uglavnom oslanjaju na blisko srodstvo. Zanimljiviji su primjeri u vrstama koje surađuju i kada nisu u rodbinskim vezama. Slonovi, svrake i druge vrane, dupini, čimpanze i vukovi često razmjenjuju pomoć kroz vrijeme, oblik ponašanja koji Bryson opisuje kao odgođenu uzajamnost. Ljudi također posjeduju tu sposobnost i upravo je ona omogućila razvoj civilizacija. Međutim, međuzvjezdana misija zahtijevala bi njezin mnogo intenzivniji oblik, ulaganje u budućnost koju sudionici ne mogu doživjeti ni vidjeti.
Naša povijest pokazuje da je čovječanstvo sposobno za dugotrajne i zahtjevne pothvate. Međunarodna suradnja u svemirskim misijama, uspješno uklanjanje velikih boginja kao globalne bolesti i Projekt humanog genoma ilustriraju koliko daleko možemo stići kada postoji stabilna organizacija i zajednički cilj. Bryson smatra da bi generacijski brod zahtijevao sličan pristup. Trebao bi jasna pravila, stalno praćenje sustava i rituale koji bi posadi održavali osjećaj svrhe tijekom desetljeća putovanja. Takva struktura mogla bi spriječiti pad motivacije, što je jedan od najvećih rizika svake misije koja traje više naraštaja.
Privlačnost zvijezda i teškoća napuštanja Zemlje
Upitana bi li se sama prijavila za takvo putovanje, Bryson je odgovorila kroz šalu i rekla da bi ga vjerojatno odbila jer je nervozna putnica. Time je nenamjerno dotaknula dublji problem. Iako možemo zamišljati svjetove oko drugih zvijezda, privrženost Zemlji ostaje snažna. Ovo je jedino mjesto za koje sa sigurnošću znamo da podržava život, sa svim svojim manama i nesavršenostima.
U tom smislu rasprava o međuzvjezdanim putovanjima manje se tiče motora, goriva ili konstrukcija, a više toga koliko možemo prilagoditi vlastite navike i ograničenja. Tek kada naučimo mijenjati evolucijski oblikovane nagone i razmišljati izvan okvira jednog ljudskog života, otvara se prostor za misije koje traju stoljećima. Put prema drugim zvijezdama počinje jednako u našoj biologiji kao i u tehnologiji koju ćemo razviti.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
