Šezdesetih godina prošlog stoljeća, dok su Sjedinjene Države i Sovjetski Savez vodili utrku za Mjesec, Frank Sinatra pjevao je “Fly Me to the Moon”, optimističnu himnu epohe koja je vjerovala da su granice neba tek početak. Kada je 1969. Neil Armstrong zakoračio na lunarnu površinu, pjesma je postala simbol vremena u kojem je sve izgledalo moguće.
Danas, više od pola stoljeća kasnije, čovječanstvo se ponovno okreće Mjesecu. No ovaj put cilj nije samo stići, zasaditi zastavu i vratiti se kući. Cilj je ostati. Kako objašnjava Simonetta Di Pippo, direktorica Laboratorija za razvoj svemirske ekonomije pri Sveučilištu Bocconi, nova lunarna era ne otvara samo tehnička pitanja, nego i politička, pravna i diplomatska. Pitanje više nije samo kako doći do Mjeseca, nego kako ondje živjeti bez sukoba.
Sjedinjene Države, Kina i njihovi partneri već razvijaju arhitekturu za trajnu prisutnost na Mjesecu. NASA kroz program Artemis planira povratak ljudi na Mjesečevu površinu i dugoročnu infrastrukturu oko Mjeseca, dok Kina sa svojim partnerima razvija vlastiti put prema ljudskom slijetanju i budućoj međunarodnoj lunarnoj istraživačkoj postaji. Što više država i tvrtki ulazi u tu novu utrku, to je veća opasnost da suradnju zamijene rivalstvo, pravna nejasnoća i borba za strateške položaje.
Za razliku od prve utrke za Mjesec, nova faza više nije samo simbolična. Misija Artemis II završila je 10. travnja 2026., nakon gotovo desetodnevnog leta oko Mjeseca. NASA-ini astronauti Reid Wiseman, Victor Glover i Christina Koch te kanadski astronaut Jeremy Hansen vratili su se u Orionu nakon prvog ljudskog putovanja prema Mjesecu još od programa Apollo. Letjelica je poletjela 1. travnja 2026. iz Svemirskog centra Kennedy, obišla Mjesec i sletjela u Tihi ocean kod obale San Diega.
Time je Artemis II prestao biti buduća prekretnica i postao dokaz da se ljudi doista vraćaju prema Mjesecu. Misija nije uključivala slijetanje, ali je testirala sustave koji će biti nužni za sljedeće faze: raketu SLS, letjelicu Orion, životnu potporu, komunikaciju, navigaciju, upravljanje letjelicom i povratak kroz Zemljinu atmosferu velikom brzinom. NASA navodi da je Orion sletio vrlo blizu planiranog područja, a prve procjene nakon misije pokazuju da su ključni sustavi radili u skladu s očekivanjima.
Sljedeći korak bit će drukčiji nego što se donedavno očekivalo. Artemis III, planiran za 2027., sada je demonstracijska misija u niskoj Zemljinoj orbiti. Posada će u letjelici Orion testirati susretanje i spajanje s komercijalnim lunarnim landerima SpaceX-a i Blue Origina, tehnologijom bez koje povratak astronauta na površinu Mjeseca neće biti moguć. Drugim riječima, Artemis III više nije najavljen kao povratak ljudi na Mjesečevu površinu, nego kao tehnički korak kojim NASA želi smanjiti rizik prije stvarnog slijetanja.
Prvo novo slijetanje astronauta na Mjesec sada je vezano uz Artemis IV, koji NASA cilja za početak 2028.. Plan predviđa da posada u Orionu stigne u lunarnu orbitu, ondje se spoji s komercijalnim lunarnih landerom i zatim prijeđe u letjelicu koja će ih prevesti na površinu. Spremnost landera odredit će koji će komercijalni sustav prevesti astronaute do Mjeseca i natrag do Oriona. Ako se raspored održi, Artemis IV postat će prvi američki ljudski povratak na Mjesečevu površinu nakon Apolla 17.
Led, resursi i novi teritoriji interesa
Južni pol Mjeseca postao je najpoželjnije odredište budućih misija. Ondje se, u kraterima koji nikada ne vide Sunce, vjerojatno nalazi vodeni led. Za istraživače i svemirske agencije to nije samo znanstvena zanimljivost. Led bi mogao biti izvor vode za astronaute, kisika za disanje i vodika za gorivo. Ako se takvi resursi mogu koristiti na licu mjesta, dugotrajan boravak na Mjesecu postaje manje ovisan o opskrbi sa Zemlje.
Zbog toga se Mjesec više ne promatra samo kao odredište znanstvenih misija. Postaje mjesto na kojem bi se mogli razviti energetika, logistika, komunikacijske mreže, proizvodnja goriva i priprema za dublje misije prema Marsu. Uz vodeni led, Mjesec bi mogao sadržavati i druge korisne materijale, uključujući metale i regolit koji se može koristiti za gradnju zaštitnih struktura, cesta, sletišta i dijelova infrastrukture.
Problem je što najvrjednije lokacije nisu raspoređene ravnomjerno. Mjesta pogodna za slijetanje, rad robota, izgradnju postaja i dugotrajan boravak ograničena su. Najpoželjniji su prostori na kojima se mogu spojiti pristup ledu, dovoljno Sunčeve svjetlosti za proizvodnju energije, komunikacijska vidljivost prema Zemlji i teren koji nije preopasan za slijetanje. Svaka država ili tvrtka koja se prva učvrsti na takvoj lokaciji mogla bi steći prednost koju će drugi teško nadoknaditi.
U takvom kontekstu Mjesec može lako postati novo područje nadmetanja. Ne nužno kao klasično bojno polje, nego kao prostor u kojem se kontroliraju pristup, vrijeme rada, komunikacije, sigurnosni opsezi, energetski izvori i logističke rute. Ako se pravila ne uspostave na vrijeme, sukobi neće morati početi oružjem. Dovoljni će biti različita tumačenja prava, tehničke smetnje, zatvoreni podaci i pokušaji da se najvrjednije zone pretvore u područja faktične kontrole.
Da bi se takav scenarij izbjegao, međunarodno pravo morat će uhvatiti korak s tehnologijom. Ugovor o svemiru iz 1967. godine i dalje je temeljni dokument. On zabranjuje nacionalno prisvajanje svemirskih tijela i propisuje da je istraživanje svemira otvoreno svim državama. No taj je dokument nastao u vremenu kada nitko nije realno planirao trajne postaje, rudarske operacije, 3D ispisane strukture i komercijalne landere koji bi prevozili astronaute između lunarne orbite i površine.
Danas se pravni jezik suočava s vrlo stvarnim pitanjem: ako neka zemlja ili tvrtka iskopa led, koristi regolit ili postavi opremu na strateški vrijednom dijelu Mjeseca, znači li to da je taj prostor pod njezinom kontrolom? Ako nitko ne smije prisvojiti Mjesec, može li ipak prisvojiti materijal koji ondje iskopa? Gdje prestaje korištenje resursa, a počinje stvaranje teritorijalnog prava?
Pravni vakuum u nastajanju
Kako bi se izbjegla pravna praznina, Sjedinjene Države pokrenule su Sporazum Artemis, skup načela koja definiraju ponašanje u svemiru. Prema NASA-i, Sporazum Artemis trenutačno ima 67 država potpisnica, nakon što mu se 7. svibnja 2026. pridružio Paragvaj. Hrvatska nije među potpisnicama.
U Sporazumu Artemis stoji da vađenje svemirskih resursa samo po sebi ne predstavlja nacionalno prisvajanje. U teoriji, to znači da se resursi mogu koristiti bez osvajanja teritorija. U praksi, međutim, mnogi to vide kao osjetljiv presedan. Ako jedna država ili tvrtka prva razvije infrastrukturu na lokaciji bogatoj ledom, teško je zamisliti da će drugima dopustiti jednak pristup bez ograničenja.
Sporazum također uvodi koncept sigurnosnih zona oko mjesta na kojima se obavljaju aktivnosti. Svrha je razumljiva: treba izbjeći sudare, smetnje, oštećenje opreme i nesreće. Lunarna prašina, slijetanje raketnih motora, autonomni roveri i komunikacijski sustavi mogu stvoriti stvarne opasnosti. No kritičari upozoravaju da sigurnosne zone mogu postati paravan za stvaranje ekskluzivnih područja. Čak i ako nitko ne zabode zastavu i ne proglasi vlasništvo, kontrola pristupa određenoj zoni može u praksi značiti vrlo sličnu stvar.
Taj problem postaje ozbiljniji kako se u igru uključuju privatne tvrtke. Artemis više nije samo državni program u kojem NASA gradi sve ključne sustave. Landeri SpaceX-a i Blue Origina postali su dio arhitekture povratka na Mjesec. To mijenja i pravni okvir, jer se postavlja pitanje tko snosi odgovornost za komercijalne aktivnosti na Mjesecu, kako se nadziru privatni akteri i što se događa kada komercijalni interes dođe u sukob s načelom da svemir mora ostati dostupan svima.
S druge strane, Moon Treaty, usvojen 1979. pod okriljem Ujedinjenih naroda, nudio je još ambiciozniji pristup. Taj sporazum poziva na transparentnost, razmjenu informacija i zajedničko upravljanje lunarnim resursima. Mjesec i njegova prirodna bogatstva opisuje kao zajedničko nasljeđe čovječanstva. No ključne svemirske sile, uključujući Sjedinjene Države, Kinu i Rusiju, nikada ga nisu prihvatile. Razlozi su politički i ekonomski: nitko ne želi unaprijed ograničiti vlastite interese.
Ipak, taj sporazum ostaje najbliže što čovječanstvo ima globalnom “ustavu” za Mjesec, piše Di Pippo. Ako bi se ažurirao i prilagodio novim tehnologijama, mogao bi postati temelj mirnije lunarne ere. No za to bi bilo potrebno ono čega u svemirskoj politici često nedostaje: povjerenje između velikih sila i spremnost da se dio nacionalnih ambicija podredi zajedničkim pravilima.
Stari Mjesec, novi izazovi
Sjedinjene Države i Kina sada ulaze u novu utrku za Mjesec, prvu između tih dviju sila, i to s ciljem trajnog ostanka. NASA kroz Artemis gradi put prema povratku ljudi na površinu i dugoročnoj prisutnosti, dok Kina razvija vlastiti sustav za slanje astronauta na Mjesec. Kina i dalje cilja ljudsko slijetanje do 2030. godine, uz razvoj rakete Long March 10, letjelice Mengzhou i lunarnog landera Lanyue.
Kineski program ne treba promatrati samo kao odgovor na Artemis. Kina je posljednjih godina ostvarila niz važnih robotskih uspjeha na Mjesecu, uključujući misije Chang’e, povratak uzoraka i istraživanje daleke strane Mjeseca. Sljedeće faze usmjerene su prema južnom polu, istom području koje zanima NASA-u i njezine partnere. Time se dvije strategije sve jasnije susreću na istom terenu.
NASA je nakon Artemis II ušla u novu fazu programa. Više nije riječ samo o pripremama na Zemlji, nego o stvarnim letovima s posadom. Artemis III trebao bi provjeriti može li se nova arhitektura spajanja Oriona i komercijalnih landera izvesti sigurno. Artemis IV trebao bi pokazati može li se taj sustav pretvoriti u povratak ljudi na Mjesec. Nakon toga slijedi teži dio: pretvaranje pojedinačnih misija u održivu prisutnost.
Tu počinju problemi koji nadilaze rakete. Dugotrajan boravak na Mjesecu traži energiju, zaštitu od zračenja, komunikacijsku infrastrukturu, mogućnost popravaka, opskrbu, lokalnu proizvodnju i jasna pravila ponašanja. Treba znati tko može koristiti određenu lokaciju, kako se dijele podaci, kako se rješavaju nesreće, što se događa ako jedna misija ugrozi drugu i kako se sprječava da najvrjednija područja postanu zatvorene zone.
NASA u svojim planovima govori o dugoročnoj prisutnosti i budućoj lunarnoj ekonomiji. Kina kroz ILRS razvija alternativni okvir, u suradnji s Rusijom i drugim partnerima. Takva podjela ne mora nužno završiti sukobom, ali može stvoriti dvije paralelne pravne i političke stvarnosti. Jedna bi bila vezana uz Artemis i Sporazum Artemis, druga uz kinesko-ruski okvir ILRS-a. Ako te dvije arhitekture ne budu međusobno komunicirale, Mjesec bi mogao postati produžetak zemaljskih blokovskih napetosti.
Upravo zato države koje nisu čvrsto vezane uz jedan blok mogu imati važnu ulogu. Neke zemlje mogle bi surađivati s Artemisom, a istodobno održavati odnose s kineskim programom. Takva dvostruka diplomacija može biti problematična, ali može biti i korisna. Ako se među suprotstavljenim sustavima pojave države koje razumiju oba pristupa, one bi mogle pomoći u stvaranju minimalnih zajedničkih pravila.
Povratak ljudi prema Mjesecu donosi i drukčiju društvenu sliku svemirskih letova. Artemis II imao je međunarodnu posadu, a uključivanje Kanadske svemirske agencije pokazalo je da američki program više nije strogo nacionalni projekt kao Apollo. NASA je posljednjih godina predstavila i nove generacije astronauta s mnogo većom zastupljenošću žena i ljudi različitih profesionalnih pozadina. Povratak na Mjesec neće izgledati kao šezdesete godine prošlog stoljeća. No politička pitanja mogu ostati vrlo stara ako se njima ne pristupi na vrijeme.
Koncept “Divljeg zapada”, u kojem vrijedi pravilo tko prvi dođe, njegovo je, ne može opstati u 21. stoljeću, kaže Di Pippo. Kada se ljudi ponovno spuste na Mjesec, svi će biti Zemljani, bez obzira na zastavu na rukavu. Ta rečenica zvuči jednostavno, ali iza nje stoji najteži dio nove lunarne ere: kako pretvoriti zajedničku simboliku u stvarna pravila.
Svemir može postati pozornica za rivalstvo, ali i prostor za najviši oblik diplomacije. Može potaknuti nove sukobe ili stvoriti temelje povjerenja ondje gdje ih na Zemlji često nema. Hoće li Mjesec postati poligon za suradnju ili novo nadmetanje, ovisit će o tome koliko su države spremne urediti pravila prije nego što nastane kriza.
Čovječanstvo sada ima priliku pokazati da je naučilo nešto iz prošlog stoljeća. Širenje ljudske prisutnosti izvan Zemlje jedan je od najvećih izazova ovog stoljeća, ali i test kolektivne zrelosti. Artemis II pokazao je da je povratak prema Mjesecu počeo. Artemis III i IV pokazat će može li se taj povratak pretvoriti u održivu arhitekturu. Pravo pitanje bit će što će uslijediti nakon prvog novog slijetanja: suradnja, pravila i povjerenje ili borba za najbolja mjesta prije nego što ih netko drugi zauzme.
Ako uspijemo surađivati na Mjesecu, možda ćemo prvi put pokazati da smo doista spremni za svemir. Ako ne uspijemo, Mjesec neće biti dokaz ljudske zrelosti, nego još jedno ogledalo zemaljskih slabosti.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
