Postoje određeni tehnološki tragovi koje bi iza sebe mogle ostaviti izvanzemaljske civilizacije, a koji bi pomogli znanstvenicima da detektiraju potencijalne napredne vrste u našem svemiru.
Nedavno smo pisali o hardvardskom profesoru Avi Loebu čiji će se Projekt Galileo fokusirati na potragu za ostacima izvanzemaljske tehnologije. Ovakva tehnologija mogla bi doputovati na Zemlju u obliku međuzvjezdanog objekta ili se pojaviti u Sunčevom sustavu poput potencijalne izvazemaljske sonde ‘Oumuamue. Također, moguće je i da ćemo jednog dana otkriti udaljene megastrukture poznate kao Dysnove sfere. Ovdje donosimo kratak pregled tehnoloških ‘zapisa’ koji bi nam mogli olakšati potragu za izvanzemaljskom civilizacijom za razliku od trenutnih nespretnih pokušaja detektiranja radiovalova kao načina izvanzemaljske komunikacije.
https://kozmos.hr/novo-istrazivanje-nije-detektiralo-tragove-inteligentnog-zivota-u-sredistu-mlijecne-staze/
Upotreba industrijskih kemikalija
Izvanzemaljska civlizacija mogla bi ispuštati zagađujuće kemikalije u svoju atmosferu na sličan način poput ljudi. Ove kemikalije su lako uočljive i nedvosmisleno inteligentnog porijekla. Promatrajući planet u drugom zvjezdanom sustavu dok se kreće ispred svojeg Sunca, svjetlost koja prodire kroz njegovu atmosferu posjedovala bi jedinstvene valne duljine zahvaljujući kemikalijama u atmosferi, što bi omogućilo astronomima da na jednostavan način otkriju danu civilizaciju. Profesor Avi Loeb smatra da bi neke od tih kemikalija mogle biti tetrafluorometan (CF4) i triklorofluorometan (CCl3F). Riječ je o rashladnim spojevima koje je najlakše otkriti, “ako CCl3F i CF4 postoje na 10 puta većoj razini od trenutnih zemaljskih, mogli bi se otkriti za jedan do dva dana promatranja svemirskim teleskopom James Webb“, smatra Loeb.
Ogromna jedra na laserski pogon
Izvanzemaljska civilizacija mogla bi se suočiti s problemom putovanja širokim međuplanetarnim i međuzvjezdanim prostorom zbog ogromnih količina potrebnog goriva. Znanstvenik Robert Forward iz Hughes istraživačkog laboratorija u Malibuu, Kaliforniji, 1984. godine opisao je način na koji se spomenuta prepreka može premostiti. Radi se o svjetlosnom jedru na laserski pogon. Tehnološka oprema bila bi pričvršćena na veliko, iznimno tanko jedro sačinjeno od reflektirajućeg materijala kojeg bi potiskivao laser na solarni pogon.
Forward je izračunao da se sonda od jedne tone pričvršćena na svjetlosno jedro širine 3,6 km može ubrzati laserom od 65 GW do 11% brzine svjetlosti. Takvo jedro stiglo bi u nama najbliži zvjezdani sustav, Alpha Centauri, unutar 40 godina. Ovu ideju nedavno je oživio program Breakthrough Starshot. Cilj projekta je upotrijebiti laser od 100 GW koji bi potisnuo jedan gram tereta do 20% brzine svjetlosti. Ovaj 1 gram opreme preletio bi međuzvjezdani prostor i fotografirao planet unutar Proxima Centauri. Izvanzemaljska civilizacija koja koristi sličnu tehnologiju ostavila bi tragove u obliku bljeskova svjetlosti njihovih lasera, što bi nam omogućilo da ih detektiramo.
https://kozmos.hr/buduce-misije-nasa-e-u-potrazi-za-tehnoloskim-znakovima-naprednih-vanzemaljskih-civilizacija/
Dysnove sfere
Ljudima je potrebno sve više energije kako bi održavali trenutni stupanj razvoja naše civilizacije, a sličan fenomen vjerojatno je prisutan i kod drugih civilizacija u svemiru. S obzirom na ogromne energetske potrebe, napredna izvanzemaljska civilizacija prije ili kasnije morala bi upotrijebiti kompletnu energiju svoje zvijezde domaćina. Takva upotreba zahtijevala bi tehnologiju poznatu kao Dysnova sfera – megastrukturu koju je 1960. godine predložio američki fizičar Freeman Dyson. Prema Dysonu, to bi bilo moguće rastavljanjem i rekonstrukcijom asteroidnog pojasa u obliku ljuske oko Sunca, što bi osiguralo ogromne količine energije, kao i životni prostor na unutrašnjoj površini.
Ova hipotetska sfera bila bi nestabilna, ali ekvatorijalni pojas ili ogromna konstelacija satelita bila bi u mogućnosti presresti veliku količinu energije koja dolazi sa Sunca. Megastruktura tih razmjera mogla bi se detektirati jer bi se svjetlost zvijezde emitirala u infracrvenom spektru te u obliku toplinskog zračenja. Velik broj tijela u orbiti zvijezde zamračio bi njenu svjetlost koja bi potom značajno fluktuirala, kao što se vidi na primjeru zvijezde KIC 8462852 (‘Tabby’s star’) koja svjedoči sličnom fenomenu zbog ogromne količine prašine. Fluktuacije uzrokovane Dysonovom sferom bile bi nešto drugačije od onih s Tabbyjeve zvijezde te bi se vrlo vjerojatno mogle detektirati.
Crvotočine kao transportni sustavi
Napredna civilizacija (Omega tip na Kardaševoj ljestvici) mogla bi manipulirati samim prostorom i vremenom, stvarajući sustave crvotočina koji bi služili kao prečice kroz prostor-vrijeme. Ovaj mehanizam omogućio bi putovanja između galaksija u manje od jednog treptaja. Crvotočina bi zahtijevala ogromnu energiju i tvari s odbojnom gravitacijom kako bi održavala svoje ‘portale’. Takva tvar postoji i odgovorna je za ubrzavanje širenja svemira – nazivamo ju tamnom energijom.
Ako je izvanzemaljska civilizacija stvorila mrežu crvotočina, mogli bi ih otkriti pomoću metode gravitacijske mikroleće – fenomen kada objekt prolazi između Zemlje i udaljene zvijezde, nakratko ubrzavajući svjetlost svojom gravitacijom. Ako je objekt u pitanju crvotočina, obrazac posvjetljenja i blijeđenja zvijezde bitno je drugačiji, “ako crvotočine imaju radijus grla između 100 i 10 milijuna kilometara, ako su vezane su za našu galaksiju i ako su česte poput običnih zvijezda, otkriće bi se moglo postići ponovnom analizom prošlih podataka”, smatra profesor Fumio Abe sa Sveučilišta Nagoya u Japanu.
https://kozmos.hr/kardaseva-skala-rangiranje-izvanzemaljskih-civilizacija-prema-stupnju-razvoja/
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram
Izvori:
Ja sam Matija Klarić.
Student sam Ekonomskog fakulteta, a u slobodno se vrijeme bavim volonterstvom te istraživanjem, čitanjem i pisanjem o mojim omiljenim temama; svemiru, astronomiji, astrofizici i tehnologiji.
