Moguće je da milijuni “odmetnutih” ili slobodno plutajućih planeta (SPP) (engl. Free Floating Planets – FFP) postoje širom naše galaksije. Ovi planeti, koji nisu dovoljno veliki da postanu zvijezde i nisu vezani gravitacijom zvijezda, predstavljaju izazov za astronome jer ne isijavaju vlastitu svjetlost. Možemo ih otkriti samo kada prođu ispred izvora svjetlosti.
U taj složeni zadatak uključuje se Euclid, svemirski teleskop lansiran prošle godine. Iako je njegova primarna misija promatranje povijesti svemira, nedavni rad opisuje uzbudljiv sporedni projekt—pronalaženje slobodno plutajućih planeta u Orionu. Ovaj rad je objavljen na otvrorenom serveru arXiv.
Pronalaženje planeta u sustavu Sigma Orionis
Euclid posebno pronalazi slobodno plutajuće planete oko sustava poznatog kao Sigma Orionis. Ovaj sustav, smješten na istočnoj strani Orionovog pojasa, sastoji se od najmanje pet zvijezda povezanih gravitacijom, formirajući klaster. Okružen je valom prašine koji pokazuje prema obližnjoj maglici Konjske Glave, što ga čini idealnim mjestom za otkrivanje slobodno plutajućih planeta.
Slobodno plutajući planeti mogu se smatrati “neuspjelim zvijezdama” jer nisu imali dovoljno mase za pokretanje nuklearne fuzije, koja je ključna za formiranje zvijezda. Nisu prvi put pronađeni u regijama formiranja zvijezda—drugi su otkriveni u NGC 1333, klasteru 69 i Orionovoj maglici. No, ovo je prvi put da su otkriveni s preciznošću koju omogućuje Euclid.
Preciznost Euclidovih otkrića
Što čini Euclidova otkrića jedinstvenima? Ovo istraživanje bilo je svojevrsni test za teleskop, obavljeno samo nekoliko mjeseci nakon lansiranja sredinom 2023. godine. Promatranja su se fokusirala na područja za koja se već zna da sadrže mnoge slobodno plutajuće planete. Rezultati su otkrili mnogo manjih planeta nego što je prethodno bilo moguće pronaći.
Astronomi koriste algoritam nazvan inicijalna funkcija mase za opisivanje broja zvijezda određenih veličina koje bi se trebale formirati. Slobodno plutajući planeti definiraju donju granicu te inicijalne funkcije mase—ako objekt nije dovoljno velik da postane zvijezda, postaje slobodno plutajući planet. Manji planeti pomažu definirati granice inicijalne funkcije mase u određenim regijama, ali dosad su izbjegavali pozornost manje osjetljivih detektora.
Euclidov potencijal u budućim istraživanjima
Euclidova sposobnost da detektira ove manje slobodno plutajuće planete mogla bi znatno unaprijediti naše razumijevanje formacije zvijezda i planeta. Autori istraživanja naglašavaju da je donji kraj inicijalne funkcije mase još uvijek slabo definiran te kako podaci prikupljeni Euclidom mogu pomoći u oblikovanju modela na donjem kraju spektra. No, također naglašavaju da je ovo tek početak Euclidovog prikupljanja podataka i da bi mnoga druga područja mogla biti plodna za otkrivanje manjih planeta.
Za sada, ovo je izvrstan prvi test Euclidovih mogućnosti. S obzirom na ogroman broj objekata koji bi mogli plutati u svemiru, teleskop će imati mnogo prilika za daljnja otkrića. Preostalo mu je više od pet godina na planiranoj misiji, pa možemo očekivati još mnoge radove koji će opisivati otkrivanje mnogih drugih slobodno plutajućih planeta u budućnosti.
