Zemni bumbari otkrivaju razinu kolektivne inteligencije sličnu ljudskoj

Unatoč svojoj skromnoj veličini, zemni bumbari (Bombus terrestris) živi su dokaz da veličina mozga nije ključna za inteligenciju. Ovi mali insekti, s mozgom veličine zrna sjemena, demonstrirali su razinu kolektivne inteligencije u eksperimentima za koju se pretpostavljalo da je jedinstvena za ljudsku vrstu. Kada su u laboratorijskim uvjetima obučeni da riješe zagonetku koja se sastoji od dva koraka, zemni bumbari uspjeli su prenijeti rješenje na druge bumbare koji se prije nisu susreli s tom zagonetkom.

Sposobnost socijalnog učenja kod bumbara

Kako prenosi Science Alert, bez prethodne izloženosti, ovi “naivni” bumbari ne bi samostalno uspjeli riješiti zagonetku. Kako bi “demonstratorski” bumbari inicijalno usvojili nenametljivo rješenje, istraživači su morali ne samo pokazati im postupak, već ih i motivirati nagradom nakon prvog koraka.

“Ovo otkriće dovodi u pitanje jedno od raširenih uvjerenja u znanstvenim krugovima: da je sposobnost socijalnog učenja i usvajanja ponašanja, koja se ne mogu intuitivno razviti kroz individualne pokušaje i pogreške, jedinstvena za ljudsku vrstu,” ističu autori studije iz Velike Britanije i Sjedinjenih Država.

Ljudska vrsta ima dugu povijest promjene kriterija kojima definira što nas izdvaja od ostalih životinja. Nekoć se smatralo da su samo ljudi sposobni za kulturu. Međutim, “viralne” melodije među vrapcima, evolucija jezika i običaja kod kitova, regionalne lovačke strategije kod orka, te korištenje alata kod majmuna, vrana i dupina pokazuju da su socijalno prenesena ponašanja prisutna i među životinjama. Čak se i kod nekih životinjskih vrsta primjećuje unapređenje i razvoj određenih kulturnih oblika ponašanja. Primjerice, golubovi pismonoše uče jedni od drugih te iz godine u godinu prilagođavaju svoje rute leta.

Ljudksa inteligencija

Preispitivanje jedinstvenosti ljudske inteligencije često vodi ideji da su ljudi posebni među životinjama zbog sposobnosti učenja od drugih, znanja koja samostalno ne bismo mogli izumiti. Razmislite o uređaju na kojem trenutno čitate ovaj članak. Ni jedan pojedinac ne bi mogao sam iz temelja stvoriti sve njegove dijelove i mehanizme unutar jednog života. Zahtijevalo je desetljeća rada i usavršavanja da se dostigne ova napredna faza. Čak je i sam čin čitanja vještina koju su generacije ljudi postupno razvijale.

Iako nijedna životinja ne može sastaviti iPhone ili čitati članak o životinjskoj inteligenciji, na osnovnoj razini, bumbari se pridružuju čimpanzama u “ozbiljnom osporavanju ove navodne ljudske iznimnosti,” piše Alex Thornton, ekolog na Sveučilištu u Exeteru, u svojoj analizi istraživanja o bumbarima za časopis Nature.

Čimpanze imaju velike mozgove i bogat kulturni život, no otkriće kod bumbara, prema Thorntonu, “posebno je značajno jer se ne usredotočuje na ljudske primate, već na… životinju čiji je mozak tek 0,0005 posto veličine mozga čimpanze.”

Zasluženo priznanje

Bumbari, dugo podcjenjivani zbog svoje veličine, konačno dobivaju zasluženo priznanje. Nedavni laboratorijski eksperimenti pokazali su da ove pčele mogu učiti jedna od druge, koristiti alate, brojati do nule i izvoditi osnovne matematičke operacije. Činjenica da se “ništa” može shvatiti kao konkretna vrijednost – pojam koji mi, ljudi, označavamo kao “nula” – nije široko rasprostranjena među životinjskim vrstama. Međutim, najnovija istraživanja ukazuju na to da se bumbari mogu obučiti da prepoznaju “nulu” kao određeni iznos, što ih, uzimajući u obzir njihovu sposobnost brojanja do četiri, postavlja u sam vrh matematičkih umova među člankonošcima

Također, ne smije se podcijeniti kolektivna inteligencija njihove “zajednice.”

Da bi je ispitali, bihevioralna znanstvenica Alice Bridges s Queen Mary Sveučilišta u Londonu i kolege smjestili su kolonije bumbara uz dvostupanjsku zagonetku ukupno 36 ili 72 sata tijekom 12 ili 24 uzastopna dana, bez ljudske pomoći. Nakon tog vremena, bumbari nisu uspjeli shvatiti kako doći do slatke nagrade. Bumbari u prosjeku provode oko 8 dana tražeći hranu tijekom svog života, što znači da su imali do trećinu svog vremena za traženje hrane da riješe zagonetku.

Na slici ispod možete vidjeti zagonetku. Žuti krug sadrži kap šećera ispod plastičnog poklopca. Pčele mogu doći do šećera pritiskom na crvenu polugu, ali samo nakon što je plava poluga pomaknuta s puta. Bilo je potrebno čovjeku da im detaljno pokaže put, što je bilo moguće samo uz dodatnu nagradu. Ali, čim je jedan bumbar to shvati, mogao je naučiti druge kako pomaknuti dvije poluge kako bi došli do poslastice.

Raznorazne studije

Nedavno objavljeni eksperiment s čimpanzama u časopisu Nature Human Behavior te studije slučajeva kako kod kralježnjaka tako i kod beskralježnjaka otkrili su razmjenu složenih ideja, koje bi pojedinačno bilo izuzetno teško savladati. Ovakvo ponašanje, premda nije zabilježeno u prirodnim uvjetima, moralo je biti prethodno podučeno i pčelama i čimpanzama. Ipak, ova otkrića otvaraju intrigantnu mogućnost: ako bi unutar društva čimpanzi ili pčela postojao iznimno rijedak inovator – svojevrsni Einstein među njima – njihove bi inovacije mogle postati trajni dio životinjske kulture, prenoseći se kroz generacije.

Za pčelinji ples s mahanjem, koji signalizira udaljenost, smjer i kvalitetu izvora hrane, nekoć se vjerovalo da je isključivo instinktivno ponašanje. Međutim, sada postoje naznake da je ono djelomično oblikovano socijalnim utjecajima. U 2017., istraživači su bumbarima usadili vještinu kotrljanja loptice prema cilju kako bi osvojili nagradu. Da bi postigli cilj, insekti su morali učiti jedni od drugih i korigirati svoje prijašnje pogreške, što su uspješno i ostvarili.

U svojoj najnovijoj analizi, Thornton ističe da “sposobnost učenja od drugih ono što pojedinac sam ne može savladati sada treba smatrati zajedno s korištenjem alata, epizodičnim pamćenjem (sposobnošću prisjećanja specifičnih prošlih događaja) i svjesnom komunikacijom, kao odbačenim teorijama u razumijevanju ljudske kognicije i kulture.”