Postojeći Ugovor o svemiru star je više od pola stoljeća i ne pokriva nagli rast privatnih i komercijalnih aktivnosti u orbiti.
Od početka svemirskog doba 1957. godine lansirano je gotovo 17.500 satelita. Više od deset posto tih lansiranja nikada nije službeno registrirano na međunarodnoj razini. Dok sateliti nastavljaju zauzimati sve više orbitalnog prostora, raste i potreba za jasnijim globalnim pravilima. Je li vrijeme da svijet dobije novi međunarodni ugovor koji će uređivati orbitalne aktivnosti?
Jedan od temeljnih problema je nejasno razgraničenje između zračnog prostora i svemira. Danas je Međunarodna organizacija civilnog zrakoplovstva (ICAO), agencija Ujedinjenih naroda sa 193 države članice, odgovorna za regulaciju civilnog zrakoplovstva: sigurnost, navigaciju, sigurnosne standarde, ekonomsku održivost i utjecaj na okoliš.
No, nadležnost ICAO-a završava ondje gdje započinje svemir. Problem je što sama granica nije jednoznačno definirana. Najčešće se spominje Kármánova linija na visini od 100 kilometara, no neki je stručnjaci smještaju na 80 kilometara.
Bliski svemir obuhvaća gornje slojeve atmosfere, otprilike između 20 i 100 kilometara visine, gdje zrakoplovi više ne mogu letjeti jer je zrak prerijedak, ali još uvijek nije dovoljno razrijeđen da bi orbitalni let bio moguć.
“Orbitalni svemir” počinje ondje gdje objekti mogu ući u stabilnu putanju i trajno kružiti oko Zemlje, zapravo neprestano “padati” oko nje bez dodira s površinom. Pojam “vanjski svemir” obično se odnosi na slojeve iznad mezosfere, odnosno na termosferu i egzosferu, iako je i dalje predmet rasprava gdje točno ta granica počinje.
Ove nejasnoće imaju ozbiljne posljedice: ako države nemaju jedinstvenu definiciju prostora u kojem se odvija lansiranje ili kretanje satelita, pravna odgovornost i sigurnosni mehanizmi ostaju nedovoljno razrađeni.
Stari ugovori u novom svemirskom dobu
Temelj međunarodnog svemirskog prava je Ugovor o svemiru iz 1967. godine. Njega nadopunjuju još tri dokumenta:
-
Sporazum o spašavanju astronauta (1968.)
-
Konvencija o odgovornosti (1972.)
-
Konvencija o registraciji svemirskih objekata (1976.)
Od tada, u posljednjih gotovo 50 godina, nije donesen nijedan novi široko ratificirani međunarodni ugovor. U međuvremenu je industrija prošla revoluciju – od svemirskih programa iz doba Hladnog rata do privatnih megakonstelacija satelita i komercijalnih letova.
U međunarodnim je dokumentima uveden i pravno važan pojam ‘država lansiranja’. Ona obuhvaća i državu koja organizira lansiranje te onu s čijeg se teritorija ili postrojenja objekt polijeće. Takva je država apsolutno odgovorna za svu štetu koju objekt može prouzročiti na površini Zemlje ili u zračnom prostoru. Ako u lansiranju sudjeluje više država, one solidarno dijele odgovornost.
Međutim, postoje i iznimke. Primjerice, konvencija ne predviđa naknadu štete za vlastite državljane ili strance koji sudjeluju u radu svemirskog objekta. Također, zahtjevi za odštetu moraju se podnositi diplomatskim putem, što manja i siromašnija država teško može provesti u praksi.
Zašto su nova pravila nužna?
Sve je jasnije da se sadašnji okvir teško nosi s naglim porastom privatnih orbitalnih aktivnosti. Komercijalni sateliti u niskoj Zemljinoj orbiti (LEO) broje se u tisućama, a broj novih lansiranja ubrzano raste.
Sateliti nakon određenog vremena prestaju raditi i moraju biti deorbitirani, no velik dio njih ostaje u orbiti kao svemirski otpad. Padovi velikih objekata nisu rijetkost, primjer je satelit ERS-2 koji je prošle godine ponovno ušao u atmosferu i raspao se iznad Pacifika između Havaja i Aljaske.
Najveći strah izaziva Kesslerov sindrom: sudar dvaju objekata stvara oblake krhotina, koji potom izazivaju nove sudare. Rezultat je opasno, gusto polje otpada koje može onesposobiti čitave orbitalne zone. To bi značilo gubitak satelita za komunikaciju, navigaciju i promatranje Zemlje, tehnologija bez kojih je današnji svijet nezamisliv.
Moguća rješenja: novi Orbitalni ugovor
Stručnjaci predlažu donošenje novog međunarodnog dokumenta – Orbitalnog ugovora ili Ugovora o bliskom svemiru – kojim bi se:
-
precizno definirala granica između zračnog prostora i svemira,
-
uvela obveza registracije svih lansiranja,
-
regulirao promet u niskoj orbiti,
-
uvela naknada za stvaranje i zadržavanje svemirskog otpada,
-
uspostavili međunarodni mehanizmi za pravednu raspodjelu odgovornosti i koristi.
Jedan od prijedloga je uvođenje ‘orbitalne pristojbe’, naknade koju bi plaćali operatori satelita za korištenje orbite i za stvaranje svemirskog otpada. Tim bi se sredstvima financiralo održavanje sigurnosti i uklanjanje neaktivnih satelita, a dio prihoda mogao bi se usmjeriti državama koje nemaju vlastite svemirske programe. Posebno bi od toga imale koristi male otočne zemlje s velikim zračnim i svemirskim teritorijima.
Pravednija raspodjela koristi i odgovornosti
Danas sve države ne sudjeluju u međunarodnim svemirskim konvencijama, a među onima koje jesu, pravila se često ne primjenjuju dosljedno. Posljedice toga najviše pogađaju siromašnije zemlje koje nemaju vlastite svemirske programe: one trpe rizike od orbitalnog otpada i nesreća, a nemaju nikakve koristi od svemirske industrije.
Primjerice, privatne korporacije i bogati pojedinci mogu slati stotine satelita u orbitu, dok potencijalni otpad može pasti bilo gdje, i na zemlje koje nemaju nikakve koristi od takvih tehnologija.
Novi ugovor mogao bi se nadahnuti modelom iz međunarodnog prava mora, konceptom ‘Isključivog gospodarskog pojasa’ (engl. ‘Exclusive Economic Zone’, EEZ). Po uzoru na njega predlaže se uspostava ‘Ekskluzivne svemirske zone’ (EUS) do visine geostacionarne orbite na 35,786 kilometara. Takav okvir jasnije bi odredio prava, obveze i financijske učinke za sve države.
Još jedan razlog za novi pravni okvir je opasnost od militarizacije svemira. Postojeći dokumenti nisu osmišljeni da spriječe gomilanje vojnih satelita, pa čak ni testiranje protusatelitskog oružja koje stvara oblake krhotina.
Jedan od prijedloga je proširenje obveza postojećih inicijativa poput PAROS-a (Prevention of an Arms Race in Outer Space), no time bi se problem samo djelomično riješio. Potrebna je šira regulacija svih orbitalnih aktivnosti – od civilnih i komercijalnih do vojnih.
Međunarodno svemirsko pravo staro je više od 50 godina i ne odgovara više stvarnosti. Dinamika privatnih svemirskih kompanija, rast broja satelita i prijetnja svemirskog otpada zahtijevaju novi pravni okvir.
Novi Orbitalni ugovor mogao bi stvoriti pravedniji i sigurniji sustav, zaštititi i one države koje nemaju vlastite svemirske programe te osigurati održivo korištenje orbite. Bez toga, rizik od nesreća, neravnopravnosti i sukoba samo će rasti.
S obzirom na sve veću ovisnost čovječanstva o satelitima, donošenje takvog ugovora postaje ne samo pravno, nego i civilizacijsko pitanje budućnosti.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
