Tragovi izvanzemaljskih megastruktura možda se kriju u mjesečevoj prašini

Potraga za tehnološkim civilizacijama najčešće se zamišlja kao osluškivanje dubokog svemira. Novo razmatranje astrofizičara Briana C. Lackija sa Sveučilišta Oxford okreće tu logiku u drugom smjeru: ako napredne civilizacije kratko ostavljaju aktivne signale, najtrajniji tragovi možda su ostaci njihovih davno raspalih megastruktura.

Kratak signal teško je uhvatiti u velikoj galaksiji

SETI se desetljećima uglavnom oslanjao na ideju da bi se izvanzemaljska tehnologija mogla prepoznati po signalima koji stižu iz drugih zvjezdanih sustava. Najpoznatiji primjer su radijski valovi. Takva potraga ima jednostavan problem: civilizacija mora slati signal baš u razdoblju u kojem ga druga civilizacija može primiti.

Lacki u novom radu, polazi od jedne nezgodne činjenice. Čak je i Zemlja vrlo kratko bila snažan radijski izvor u galaktičkom smislu. Naša faza širokog radijskog emitiranja trajala je tek oko stotinu godina, a suvremena komunikacijska infrastruktura sve više smanjuje nepotrebno rasipanje signala u svemir.

Drugim riječima, čak ni tehnološki razvijena civilizacija ne mora dugo proizvoditi signal koji bi se s velike udaljenosti mogao opaziti. U Drakeovoj jednadžbi to odgovara varijabli koja opisuje koliko dugo civilizacija ostaje vidljiva našim metodama. Ne koliko dugo postoji, nego koliko dugo proizvodi trag koji možemo otkriti.

Umjesto živih signala, tragovi mrtvih civilizacija

Zbog toga Lacki predlaže drukčiji pristup. Umjesto da se traže aktivni signali, možda bi više smisla imalo tražiti pasivne tehnopotpise, ostatke tehnologije koji ne traže održavanje i mogu trajati milijunima ili milijardama godina.

Takvi tragovi mogli bi biti golemi objekti koji zaklanjaju svjetlost zvijezde na neprirodan način, zrcalne strukture koje odbijaju ili usmjeravaju svjetlost kroz velike udaljenosti, ili sustavi koji raspršuju svjetlost tako da ostavljaju neobičan trag u boji ili polarizaciji.

Sve to zvuči kao područje velikih teleskopa, ali Lackijeva ideja ide još dalje. Megastrukture, čak i kada su pasivne, nisu nužno vječne u izvornom obliku. Primjer je Dysonov roj, zamišljena skupina brojnih objekata oko zvijezde koji bi prikupljali energiju. Takav sustav mogao bi raditi bez emitiranja signala, ali bi za dugoročno održavanje orbitalne stabilnosti ipak trebala određena kontrola.

Ako ta kontrola prestane, dijelovi sustava mogu se početi sudarati. Sudari stvaraju krhotine, krhotine izazivaju nove sudare, a proces može nalikovati Kesslerovu sindromu koji se spominje kod svemirskog otpada u Zemljinoj orbiti. Dovoljno dugo, čak bi se i megastruktura mogla samljeti u sitna zrnca.

Megastruktura pretvorena u prašinu

U radu se takva zrnca opisuju kao “technograins”, odnosno sitni ostaci tehnološkog podrijetla. Kada postanu dovoljno mala, zračenje i zvjezdani vjetar mogli bi ih izbaciti iz matičnog sustava. Tada više nisu vezana uz svoju zvijezdu. Putuju međuzvjezdanim prostorom kao dio galaktičke prašine.

Tu se pojavljuje najneobičniji dio prijedloga. Sunčev sustav ne miruje u galaksiji. Dok kruži oko središta Mliječne staze, prolazi kroz međuzvjezdani materijal. Ako među tim materijalom postoje i mikroskopski ostaci davno uništenih tehnoloških struktura, dio njih mogao je tijekom vremena završiti u našem sustavu.

Zemlja nije idealno mjesto za čuvanje takvih tragova. Ima aktivnu geologiju, atmosferu, vodu, eroziju i život. Mjesec je drukčiji. Njegova površina dugo čuva materijal koji na nju padne. U mjesečevu regolitu, sloju prašine i drobljenog kamena na površini, možda bi se mogli sačuvati tragovi međuzvjezdane prašine stare milijardama godina.

Najbliži susjed kao arhiv galaksije

Mjesec u Lackijevoj zamisli nije mjesto na kojem treba tražiti napuštene gradove, sonde ili ostatke civilizacije. Zanimljiv je zbog nečeg tišeg: njegove površine, koja može dugo čuvati materijal pristigao iz međuzvjezdanog prostora.

Sunčev sustav, dok kruži oko središta Mliječne staze, prolazi kroz međuzvjezdanu prašinu. Ako su se negdje u galaksiji raspale goleme umjetne strukture, njihovi mikroskopski ostaci mogli su se s vremenom osloboditi matičnog sustava i krenuti kroz galaksiju. Dio takvih zrnaca, barem u Lackijevu scenariju, mogao bi završiti i na Mjesecu.

Zato se potraga za tehnopotpisima u ovoj ideji ne oslanja samo na sve veće teleskope i sve osjetljivije detektore. Umjesto pogleda prema udaljenim zvijezdama, predlaže se analiza regolita na najbližem nebeskom tijelu. Trag davno nestale tehnologije, ako je preživio sudare, zračenje i putovanje kroz međuzvjezdani prostor, možda više ne bi nalikovao megastrukturi.

Možda bi bio tek zrno prašine.

Ivan Petričević

Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.