Ako u svemiru postoje napredni oblici života, njihova svijest ne mora počivati na biologiji kakvu poznajemo na Zemlji. Novi filozofski rad otvara pitanje koje seže od astrobiologije do umjetne inteligencije: je li svijest vezana uz meso, krv i neurone, ili se može pojaviti u potpuno drukčijim sustavima?
Svijest možda ne traži isti biološki temelj
Mora li svjesno biće imati mozak nalik našem? Mora li biti građeno od stanica, proteina i poznate zemaljske biokemije? Eric Schwitzgebel, profesor filozofije na Sveučilištu Kalifornije u Riversideu, i Jeremy Pober, bivši doktorand istog sveučilišta, a danas poslijedoktorski istraživač na Sveučilištu u Lisabonu, smatraju da takvo ograničenje vjerojatno nije opravdano.
U novom znanstvenom radu ne pokušavaju riješiti staro pitanje što je svijest. Ne nude ni konačnu definiciju. Polaze od jednostavnije pretpostavke: svijest je stvarna pojava koju prepoznajemo iz vlastitog iskustva i iz ponašanja drugih bića. Njih zanima nešto uže, ali iznimno važno: mora li svijest nastati samo u organizmima građenima od istih sastojaka kao život na Zemlji?
Njihov odgovor ide protiv vrlo stare ljudske navike. Kad razmišljamo o umu, najčešće ga zamišljamo kroz vlastito tijelo, vlastiti mozak i vlastitu evolucijsku povijest. Schwitzgebel i Pober tvrde da bi to moglo biti preusko gledanje. Svijest bi, prema njihovu argumentu, mogla biti “supstratno fleksibilna”, odnosno moguća u više različitih fizičkih temelja.
Primjer je jednostavan. Čaša može biti od stakla, plastike ili metala, a i dalje može držati vodu. Knjiga može postojati na papiru ili u digitalnom obliku. Glazba može biti zapisana na vinilu, u računalnoj datoteci ili na poslužitelju. Materijal se mijenja, ali pojava ostaje prepoznatljiva.
Autori smatraju da bi i svijest mogla pripadati takvoj vrsti pojava. Ne u smislu da bi izvanzemaljska ili umjetna svijest morala nalikovati ljudskoj, nego u smislu da možda ne postoji jedan jedini materijalni recept iz kojega ona može nastati.
Svemir vjerojatno nije “ponovio” samo zemaljsku kemiju
Schwitzgebel i Pober ne tvrde da egzotični oblici života sigurno postoje. Njihova teza počiva na opreznijem razmišljanju: ako je svemir dovoljno velik, ako su planetarni uvjeti iznimno raznoliki i ako se život može razviti u više kemijskih okruženja, bilo bi neobično očekivati da svi uspješni oblici života moraju završiti na istoj biokemiji kao Zemlja.
Promatrani svemir sadrži ogroman broj galaksija, zvijezda i planeta. Većina tih planeta nema uvjete nalik našima. Astrobiolozi zato već desetljećima razmatraju mogućnost života koji ne bi bio samo kopija zemaljskog. U teorijskim raspravama pojavljuju se drukčiji skupovi aminokiselina, drukčija otapala, pa i kemijske strukture koje bi se razlikovale od svega što poznajemo iz života na Zemlji.
Kao slikovit primjer može poslužiti znanstvenofantastični roman Project Hail Mary. Autor romana, Andy Weir, zamislio je izvanzemaljca s mineralnim oklopom, dvama krvotocima, krvlju na bazi žive, mišićima koje pokreće para i kristalnim mozgom. Takav primjer nije dokaz da sličan život postoji, ali dobro pogađa samu bit rasprave: život u svemiru, ako ga ima, možda ne mora nalikovati ničemu što bismo na prvi pogled prepoznali kao živo
Zemlja sama pokazuje da evolucija ne radi po jednom nacrtu. Hobotnice, kukci i kralježnjaci obrađuju informacije na vrlo različite načine. Njihovi živčani sustavi nisu samo manje ili veće verzije istog rješenja. Ako je jedna biosfera proizvela takvu raznolikost, svemir bi mogao biti još širi laboratorij za drukčije oblike složenosti.
U tom okviru pitanje svijesti postaje manje vezano uz ljudski mozak, a više uz opću mogućnost da se u određenim dovoljno složenim sustavima pojavi unutarnje iskustvo.
Kopernikanski pogled na um
Najzanimljiviji dio rada nalazi se u njegovoj filozofskoj posljedici. Autori se oslanjaju na dugu kopernikansku lekciju u znanosti. Zemlja se nekoć smatrala središtem svemira. Zatim je postalo jasno da nije središte Sunčeva sustava. Kasnije smo shvatili da Sunčev sustav nije središte galaksije, a Mliječna staza nije povlašteno mjesto u svemiru.
Schwitzgebel i Pober predlažu da se sličan oprez primijeni i na svijest. Ako smo se toliko puta morali odreći ideje da zauzimamo posebno mjesto u kozmosu, možda bismo trebali biti oprezni i s pretpostavkom da je naša vrsta biologije jedini mogući dom svjesnog iskustva.
Autori takav pristup nazivaju kopernikanskim načelom svijesti. To ne znači da bi svako napredno biće u svemiru moralo biti svjesno. Ne znači ni da je svaka složena mašina automatski svjesna. Tvrdnja je uža: ako svijest postoji među složenim, ponašanjem naprednim bićima, nema očitog razloga da je unaprijed ograničimo na organizme koji dijele našu biokemijsku povijest.
U suprotnom bismo, smatraju autori, upali u neku vrstu “terrocentrizma”, odnosno neopravdanog stavljanja zemaljskog života u povlašten položaj. To bi bila biološka verzija stare pogreške prema kojoj je Zemlja morala biti središte svega.
Takav argument ne dokazuje da svemir obiluje svjesnim bićima. On pomiče granicu rasprave. Umjesto pitanja mogu li druga bića imati svijest sličnu našoj, otvara se šire pitanje: koliko različita svijest može biti, a da je još uvijek svijest?
Umjetna inteligencija ne može se jednostavno izbaciti iz rasprave
Rad se ne bavi ponajprije umjetnom inteligencijom, ali se toj temi teško može izbjeći. Ako svijest ne mora biti vezana uz jednu vrstu biologije, tada se prirodno pojavljuje pitanje mogu li je, barem načelno, imati i sustavi koji nisu biološki.
Autori tu ostaju oprezni.
Ne tvrde da su današnji sustavi umjetne inteligencije svjesni. Pober je suzdržaniji i smatra da ne treba pretpostaviti kako sadašnja računalna oprema može podržati svijest. To što svijest možda može nastati u više različitih fizičkih temelja ne znači da može nastati u bilo kojem sustavu.
Schwitzgebel je otvoreniji prema takvoj mogućnosti. Ako se jednom napusti tvrdnja da svijest zahtijeva ljudsku biologiju, tada je teže odbaciti silicijske sustave samo zato što nisu građeni od stanica i neurona.
Ključna je razlika između ljudske svijesti i svijesti kao šire pojave. Ljudska svijest možda doista ovisi o brojnim pojedinostima ljudske biologije. No iz toga ne slijedi da nijedan drugi oblik svijesti ne može nastati u drukčijem sustavu.
Autori to uspoređuju s letenjem. Orao, kolibrić, šišmiš i kukac ne lete na isti način. Njihova se tijela, krila i način kretanja razlikuju, ali svejedno govorimo o letenju. Svijest bi mogla biti slična: pojava koja se ne mora uvijek pojaviti u istom obliku, u istom materijalu, ni s istim unutarnjim iskustvom kakvo poznaje čovjek.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
