Rudari u zapadnoj Australiji ostali su zatečeni kad su usred prašnjavog puta pronašli izgoren metalni cilindar. Ispostavilo se da bi to mogao biti dio kineske rakete Jielong-3, lansirane u rujnu ove godine. Australska svemirska agencija potvrdila je da je “vrlo vjerojatno riječ o spremniku goriva ili posudi s raketnog stupnja” te najavila dodatne tehničke analize kako bi se potvrdilo podrijetlo. Pad predmeta ponovno otvara pitanje rastuće količine svemirskog otpada i načina na koji se svijet nosi s njime.
Sve gušća orbita oko Zemlje
Prostor oko Zemlje postaje sve zagušeniji. O tome sam već više puta pisao na portalu.
Trenutno u orbiti djeluje više od 10 000 aktivnih satelita, a procjenjuje se da kruži i do 40 000 komada svemirskog otpada većih od deset centimetara. Do kraja desetljeća, u niskoj Zemljinoj orbiti, na visinama do 2 000 kilometara, moglo bi ih biti i 70 000.
Kako objašnjava Alice Gorman, izvanredna profesorica arheologije i svemirskih studija na Sveučilištu Flinders, svemirski otpad obuhvaća sve predmete ljudskog porijekla koji više nemaju funkciju, od neaktivnih satelita do potrošenih raketnih stupnjeva. U većini slučajeva otpad se vraća u atmosferu i izgara, no to nije uvijek slučaj. Najproblematičniji su potrošeni raketni stupnjevi. Na nedavnom Međunarodnom astronautičkom kongresu u Sydneyju objavljen je popis pedeset najrizičnijih komada otpada u niskoj orbiti, od kojih čak 88 posto čine upravo tijela raketa.
No količina otpada raste brže nego što nestaje. Znanstvenici danas znaju da pri sagorijevanju metala u atmosferi nastaju čestice aluminijeva oksida i čađe koje mogu oštetiti ozonski sloj, prirodnu zaštitu od ultraljubičastog zračenja.
Ponekad spremnici goriva i drugi objekti ne izgore u potpunosti, nego padnu na Zemlju gotovo neoštećeni. Razlog su metalne legure s vrlo visokim talištem i izolacija od ugljičnih vlakana koja im pomaže preživjeti ulazak u atmosferu.
Agencije, vojne organizacije i amaterski promatrači stalno prate orbite i moguće povratke otpada, što je iznimno složen zadatak jer se ti objekti kreću brzinama i do 28 000 kilometara na sat.
Odgovornost, rizici i kraj životnog vijeka
Većina povrataka u atmosferu odvija se nekontrolirano. Kad letjelica ostane bez goriva ili energije za pogon, njezina orbita počinje propadati. Ako je riječ o većem objektu, satelitu ili raketnom stupnju, moguće je predvidjeti gdje i kada će ponovno ući u atmosferu, ali najčešće to bude iznad oceana ili rijetko naseljenih područja. Ipak, postoje iznimke: u travnju 2022. dijelovi kineske rakete pali su u blizini kuće u indijskom selu Ladori, šokiravši stanovnike koji su upravo pripremali ručak.
Jedna od metoda za smanjenje rizika je deaktivacija letjelice. Postupak podrazumijeva pražnjenje preostalog goriva i baterija kako bi se spriječile spontane eksplozije koje stvaraju dodatni otpad. No time se ujedno onemogućuje svaki pogon ili komunikacija potrebna za kontrolirani povratak.
Kontrolirani povratak podrazumijeva usmjeravanje letjelice prema točno određenom području niskog rizika, primjerice prema tzv. “svemirskom groblju”, točki u Tihom oceanu udaljenoj oko 2700 kilometara od najbližeg kopna. Na morskom dnu ondje već leži oko 300 letjelica, a upravo će se tamo, prema planu, spustiti i Međunarodna svemirska postaja krajem ovog desetljeća.
Prvi korak u istrazi o pronađenom otpadu u Australiji bit će utvrditi vlasništvo. Prema Ugovoru o svemiru iz 1967., država koja je odobrila lansiranje rakete ili satelita odgovorna je za svaku štetu koju oni prouzroče na Zemlji, čak i ako je lansiranje provela privatna tvrtka. Ako se potvrdi da objekt potječe iz kineske rakete, Australija će o njegovu povratu ili zbrinjavanju službeno kontaktirati Kinu. Moguće je da će ga kineske vlasti, kao i indijske prošle godine, jednostavno prepustiti Australiji.
Budući da raketno tijelo nije prouzročilo štetu ni ozljede, pregovori neće uključivati zahtjeve za odštetom. S obzirom na to da je objekt pao u područje već izmijenjeno rudarskim aktivnostima, vjerojatnost ekološkog zahtjeva također je mala.
Kako spriječiti ponavljanje?
Planiranje završetka životnog vijeka svake letjelice postaje ključno jer zasad ne postoji tehnologija koja bi mogla aktivno uklanjati svemirski otpad iz orbite. Nekadašnje pravilo nalagalo je da nijedna letjelica ne ostane u orbiti dulje od 25 godina nakon završetka misije. Novi standard za nisku orbitu sada iznosi pet godina.
Razvijaju se tehnologije koje omogućuju servisiranje i dopunu satelita gorivom u orbiti kako bi im se produljio vijek trajanja. Ispituju se i novi materijali, uključujući drvo, koji bi mogli smanjiti onečišćenje gornjih slojeva atmosfere.
Europska svemirska agencija potiče inicijativu Zero Debris Charter, kojom se potpisnici obvezuju da do 2030. postanu “neutralni na otpad”, odnosno da svaka nova misija ne stvara nove ostatke.
U idućim godinama vjerojatno ćemo svjedočiti većem broju slučajeva u kojima se otpad vraća na Zemlju, no međunarodna suradnja i nove tehnologije mogli bi donijeti održiviji pristup svemiru, kako bi i buduće generacije imale jednaku priliku istraživati ga.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
