Posljednjih šest mjeseci znanstvena zajednica i ljubitelji astronomije ne prestaju brujati o objektu 3I/ATLAS, novom gostu u našem Sunčevom sustavu. No, dok se divimo novom “klincu u kvartu”, ne smijemo zaboraviti onoga koji je probio led. Prije manje od desetljeća, našim je susjedstvom projurio putnik toliko neobičan da je natjerao astronome da preispitaju sve što su mislili da znaju o kometima i asteroidima. Njegovo ime je ‘Oumuamua, i bio je, najblaže rečeno, pravi kozmički čudak.
Riječ je o prvom potvrđenom međuzvjezdanom objektu kojeg je čovječanstvo ikada detektiralo. Otkrio ga je kanadski astronom Robert Weryk 19. listopada 2017. godine s opservatorija Haleakalā na Havajima. U trenutku otkrića, ovaj misteriozni objekt već je bio na izlaznoj putanji, jureći brzinom koja je jasno davala do znanja da se ne planira zadržavati.
Izviđač iz daleka
Kako piše IFLScience, njegovo ime, koje se izgovara “oh-mu-a-mu-a”, havajski je izraz koji se slobodno prevodi kao “izviđač” ili “glasnik iz daleka koji stiže prvi”. Ime je savršeno odabrano, ne samo kao posveta mjestu otkrića, već i zbog njegove prirode. Znanstvenici su odmah znali da ‘Oumuamua nije “domaći”. Njegova putanja bila je hiperbolična, a brzina toliko velika da ga Sunčeva gravitacija nije mogla zarobiti. Za razliku od kometa i asteroida koji su vezani za naše Sunce, ‘Oumuamua je samo prolazio kroz naš kutak galaksije.
No, ono što je doista šokiralo znanstvenike nije bilo samo njegovo podrijetlo, već i izgled. Većina nebeskih tijela, od planeta do asteroida, teži sferičnom obliku zbog vlastite gravitacije. ‘Oumuamua je prkosio tom pravilu. Bio je to jedan od najizduženijih objekata ikada viđenih u svemiru, a promatranja su sugerirala da je barem deset puta duži nego što je širok. Dok su neki vjerovali da je u obliku diska, većina astronoma sklonija je teoriji da je izgledao poput goleme cigare, dugačke između 100 i 1000 metara.
Njegovo ponašanje bilo je jednako bizarno. Umjesto da glatko rotira oko jedne osi, ‘Oumuamua se “prevrtao” kroz svemir, u stanju koje znanstvenici opisuju kao “uzbuđeno rotacijsko stanje”. Kao da to nije bilo dovoljno, objekt je misteriozno ubrzao dok je prolazio kroz Sunčev sustav. Ponašao se poput kometa, ali bez vidljivog repa plina i prašine koji bi objasnio taj dodatni potisak.
Krhotina uništenog svijeta?
Ove neobične karakteristike rasplamsale su maštu javnosti, ali i dijela znanstvene zajednice. Slično kao i kod novog 3I/ATLAS-a, pojavile su se spekulacije da bi mogla biti riječ o izvanzemaljskoj letjelici, možda čak i matičnom brodu u obliku cigare.
Nažalost – ili možda na sreću – dokazi upućuju na prirodno, iako nasilno podrijetlo. Njegov oblik i kaotična rotacija sugeriraju da je davno izbačen iz ravnoteže, vjerojatno tijekom kataklizmičkog događaja u njegovom matičnom zvjezdanom sustavu. Jedna od najzanimljivijih teorija predlaže da je ‘Oumuamua zapravo krhotina planeta kojeg je rastrgala njegova zvijezda i potom ga “ispalila” u međuzvjezdani prostor.
Danas je ‘Oumuamua daleko izvan našeg dosega. Nakon najbližeg prolaska Zemlji 2017., ovaj posjetitelj sada se nalazi na udaljenosti od oko 7,73 milijarde kilometara. To je toliko daleko da svjetlosti treba više od 7 sati da stigne do njega.
Ipak, on nije bio posljednji. Godine 2019. amaterski astronom uočio je komet 2I/Borisov, a 2025. stigao je i 3I/ATLAS. Činjenica da smo u samo osam godina uočili tri takva objekta sugerira da su oni zapravo iznenađujuće česti. Prema jednoj studiji, unutar Neptunove orbite u svakom trenutku moglo bi se nalaziti nekoliko tisuća međuzvjezdanih objekata veličine ‘Oumuamue. Pitanje je samo imamo li dovoljno tehnologije, vremena i strpljenja da ih uočimo prije nego što nestanu u tami.
Nevidljiva gužva u našem dvorištu
Dok teleskopi tragaju za rijetkim divovima poput ‘Oumuamue, prava se gužva odvija u sjeni. Prema novoj analizi poznatog harvardskog profesora Avija Loeba, unutar Zemljine orbite u svakom trenutku kruži nevjerojatnih 35 milijuna međuzvjezdanih objekata veličine oko jednog metra. Ovi tihi putnici previše su mali da bi ih uočili teleskopi, no odaje ih naša atmosfera koja djeluje kao detektor 24 sata dnevno. Analizirajući podatke američkih vladinih satelita o vatrenim kuglama, Loeb je identificirao dva takva uljeza – CNEOS-22 i CNEOS-25 – koji su udarili u Zemlju brzinama koje nedvojbeno potvrđuju da nisu iz našeg sustava.
Statistika sugerira da su ovi manji objekti vjerojatno krhotine nastale raspadom većih međuzvjezdanih putnika, no Loeb u tome vidi priliku koja graniči sa znanstvenom fantastikom. Uskoro planira ekspedicije kako bi pronašao njihove ostatke na dnu oceana, povlačeći paralelu s našim sondama Voyager. Ako bi se, naime, Voyager srušio na neki egzoplanet, lokalni astronomi vidjeli bi samo meteor, no onaj tko bi pronašao krhotine otkrio bi tehnologiju druge civilizacije. Pronalazak takvog “paketa” na našem pragu bio bi konačni dokaz da nismo sami, a ignoriranje ovih glasnika iz dubokog svemira luksuz je koji si, sjetimo li se dinosaura, ne bismo smjeli priuštiti.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
