Kuiperov pojas, smješten izvan orbite Neptuna, fascinantna je regija Sunčeva sustava koja se proteže od otprilike 30 do 55 astronomske jedinice (AJ) od Sunca. Ovaj misteriozni pojas je dom tisućama ledenih tijela, poznatih kao transneptunska objekta (Trans-Neptunian Objects – TNO), koji uključuju patuljaste planete poput Plutona. Karakterizira ga izuzetna raznolikost objekata, od malenih ledenih komadića do ogromnih objekata, čije se orbite i sastav razlikuju. Kuiperov pojas ne samo da pruža ključne uvide u formiranje i evoluciju našeg sunčevog sustava, već i predstavlja granicu poznatog svijeta, obilježavajući početak misterioznog i slabo istraženog vanjskog prostora sustava. Njegova jedinstvenost leži u bogatstvu informacija koje nudi o ranim danima Sunčeva sustava i u potencijalu za otkrivanje novih, neobičnih objekata koji izazivaju naše razumijevanje planetarnih znanosti. I upravo nova studija razmatra mogučnosti da se tamo skriju svjetovi koje još nismo pronašli.
U nedavno objavljenoj studiji časopisa Astrophysical Journal Letters istražuje se postojanje planeta veličine Marsa koji lebde u svemiru bez povezanosti s bilo kojom zvijezdom, poznatih kao lutajući, starless, ili nomadski planeti. Postoji mogućnost da je gravitacijska sila Sunca zarobila ove planetarne nomade, te da sada obilaze na rubovima našeg Sunčevog sustava, na velikoj udaljenosti od oko 1.400 astronomskih jedinica (AJ), što ih čini dijelom skrovitih dubina našeg solarnog susjedstva. Usporedbe radi, Pluton, najudaljenije poznato planetarno tijelo u Sunčevom sustavu, orbitira na udaljenosti od otprilike 39 AJ, a nalazi se unutar Kuiperova pojasa, koji se, prema procjenama znanstvenika, proteže do oko 1.000 AJ od Sunca.
Istraživanje dolazi u vrijeme kada se procjenjuje da u našoj galaksiji, Mliječnom putu, postoji milijarde, pa čak i bilijuni lutajućih planeta bez zvijezda. Nedavno je predana studija koja koristi podatke teleskopa James Webb (JWST) NASA-e identificirala 540 potencijalnih kandidata lutajućih planeta veličine Jupitera, od kojih se neki smatraju parovima lutajućih planeta ili binarnim lutajućim planetima. Ovo istraživanje nadopunjeno je još jednom studijom koja istražuje porijeklo i evoluciju tih binarnih lutajućih planeta.
Prema trenutnim znanstvenim hipotezama, lutajući planeti mogu nastati na dva načina: kao dio vlastitog planetarnog sustava, iz kojeg su kasnije izbačeni u svemir, ili se mogu formirati izolirano. No, koje su šire implikacije proučavanja ovih slobodno lebdećih planeta?
Amir Siraj, doktorand na Odsjeku za astrofizičke znanosti na Sveučilištu Princeton i glavni autor studije, izjavio je za Universe Today: “Istraživanje slobodno lebdećih planeta otvara tri intrigantna područja astrofizike. Prvo je formiranje planetarnih sustava – proučavanjem ovih planeta možemo bolje razumjeti kako su se formirali sustavi poput našeg. Drugo, nastanjivost– s obzirom na to da bi broj slobodno lebdećih planeta mogao značajno premašiti broj planeta vezanih za zvijezde, istraživanje njihove moguće nastanjivosti može otkriti nove potencijalno pogodne uvjete za život. Treće, dinamičke interakcije s zvijezdama i planetarnim sustavima – njihova nevezanost za bilo koju zvijezdu omogućuje im kretanje galaksijom i interakcije s raznim zvjezdanim i planetarnim sustavima.”
Siraj ističe da je posebno zainteresiran za ovo treće područje, koje je koristio kao inspiraciju za svoje istraživanje. Istraživao je vjerojatnost da bi slobodno lebdeći planeti mogli biti zarobljeni u našem solarnom sustavu tijekom njegove približno 4,5 milijarde godina dugog razvoja.
Koristeći računalne simulacije, istraživanje je razmatralo mogućnost zarobljavanja ovih lutajućih planeta u vanjskom dijelu Sunčeva sustava. U obzir su uzeti brojni faktori, uključujući glavnu poluos, ekscentričnost i vremena promatranja FFP-ova. Nakon otprilike 100 milijuna simulacija, rezultati upućuju na moguće postojanje planetarnog tijela veličine Marsa, pa čak i Merkura, negdje u vanjskom solarnom sustavu otprilike 1.400 astronomskih jedinica od Sunca, s tim da se raspon udaljenosti kreće između 600 i 3.500 AJ.
Važnost otkrića terestričkog planeta tako daleko u vanjskom sunčevom sustavu leži u njegovoj potencijalnoj sposobnosti pružanja uvida u formiranje planeta oko drugih zvijezda. Kao nekadašnji egzoplanet, njegovo detaljno proučavanje moglo bi otkriti ključne informacije o formiranju i nastanjivosti terestričkih egzoplaneta.
Siraj preporučuje da budući radovi uključe bolje razumijevanje mehanizama zarobljavanja lutajućih planeta, kao i razvoj opservacijskih metoda za identifikaciju takvih objekata u noćnom nebu. Osim toga, ističe kako je mikrolećenje postala preferirana metoda za identifikaciju lutajućih planeta na temelju prethodnih istraživanja.
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram –t.me/kozmoshr
Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.
