Voyager 1 je posljednji put upotrijebio svoje kamere 14. veljače 1990., kad se nalazio oko šest milijardi kilometara od Sunca. Sonda se tada okrenula i snimila seriju od 60 fotografija koje su kasnije spojene u tzv. obiteljski portret Sunčevog sustava. Bio je to oproštajni čin — dani kamere bili su odbrojani jer je NASA trebala preusmjeriti ograničenu energiju i memoriju na znanstvene instrumente.
Na portretu su se našle Venera, Zemlja, Jupiter, Saturn, Uran i Neptun. Merkur je bio preblizu Suncu, Pluton je bio predaleko, a Mars nije bio vidljiv zbog refleksije sunčeve svjetlosti unutar kamere.
No među svim tim planetima, jedan je kadar postao ikona – Zemlja, tek sićušna točkica u zlatnom snopu svjetlosti, udaljena gotovo 6,4 milijarde kilometara.
Pale Blue Dot (hr. Blijeda plava točka): ikona poniznosti
Fotografija Zemlje izdaleka dobila je ime Pale Blue Dot – Blijedo plava točka. Američki astronom Carl Sagan, koji je bio ključan u iniciranju tog posljednjeg snimanja, opisao ju je riječima koje su i danas među najcitiranijima u znanosti:
“To je ovdje. To je dom. To smo mi. Svi koje volite, svi koje poznajete, svi o kojima ste ikada čuli… svi su živjeli ovdje – na zrnu prašine obasjanom sunčevom svjetlošću.”
Izvor fotografije: NASA/JPL-Caltech.
U istoimenoj knjizi napisao je i: “Ta daleka slika našeg svijeta najbolji je dokaz koliko su ljudske umišljenosti apsurdne. Ona podsjeća koliko smo krhki i koliko je važno da jedno drugo štitimo i čuvamo jedini dom koji imamo.”
Zašto kamere više nikad neće proraditi
Još 1989., nakon što je Voyager 2 snimio Neptun izbliza, NASA je isključila njegove kamere kako bi energiju preusmjerila na instrumente za mjerenje sunčevog vjetra i međuzvjezdanog okruženja. Voyager 1 je zadržao svoje kamere nešto duže, ali su i one ugašene ubrzo nakon snimanja portreta.
Danas, čak i kad bi NASA željela uključiti kamere, to više nije moguće. “Softver koji je upravljao kamerama uklonjen je s letjelica,” objašnjava NASA. “Računala na Zemlji koja su znala kako obraditi te snimke više ne postoje. Kamere i njihovi grijači bili su godinama izloženi ekstremnoj hladnoći dubokog svemira. I da se sve rekreira – nije sigurno bi li uopće radile.”
Unatoč brojnim letjelicama koje su napustile orbite planeta, samo su tri uopće bile tehnički sposobne pokušati ovakvo snimanje: Voyager 1, Voyager 2 i New Horizons. No samo je Voyager 1 zapravo snimio portret našeg sustava.
“To je i dalje prvi i jedini put u povijesti da je neka letjelica fotografirala Sunčev sustav iz takve udaljenosti,” navodi NASA.
Iako kamere šute već 34 godine, Voyager 1 i dalje šalje podatke. Nedavno, u ožujku, NASA je morala ugasiti još jedan instrument – detektor kozmičkih zraka – kako bi produžila rad sondi još koju godinu. Voyager 2 ostao je bez niskoenergetskog detektora čestica. Znanstvenici pažljivo gase sustav po sustav jer se iz nuklearnih baterija gubi oko četiri vata snage godišnje.
U najboljem slučaju, posljednji znanstveni podaci mogli bi stići početkom 2030-ih. A tada će Voyager 1 već biti prvi objekt koji je dosegao udaljenost od cijelog jednog svjetlosnog dana od Zemlje – više od 26 milijardi kilometara.
No međutim, i kada jednom utihne, Voyager 1 nastavit će putovanje kroz međuzvjezdani prostor. Bez motora, bez poruke, osim jedne zauvijek ugravirane na pozlaćenom disku: glazba Chucka Berryja, pozdravi na 55 jezika i slike lica čovječanstva. Jedna letjelica, jedan pogled unatrag, jedno sjećanje – na blijedoplavu točku u crnilu svemira.
🔵 Pridružite se razgovoru!
Imate nešto za podijeliti ili raspraviti? Povežite se s nama na Facebooku i pridružite se zajednici znatiželjnih istraživača u našem Telegram kanalu. Za najnovija otkrića i uvide, pratite nas i na Google Vijestima.
