Novo istraživanje NASA-e pokazuje da Sunce u posljednjih petnaestak godina bilježi sve veću aktivnost. Nakon što je 2008. zabilježen najdublji minimum u povijesti mjerenja, znanstvenici su očekivali dugotrajno razdoblje niskog djelovanja. Umjesto toga, podaci pokazuju da se Sunce ponovno aktiviralo, što znači i veću učestalost svemirskog vremena poput solarnih oluja, bljeskova i koronalnih izbacivanja mase.
Sunčeva aktivnost mijenja se u ciklusima od približno 11 godina, no postoje i dugoročnije oscilacije koje traju desetljećima. Od 1980-ih do 2008. aktivnost se stalno smanjivala, a minimum 2008. bio je najdublji otkako postoje sustavna promatranja. Znanstvenici su očekivali da će Sunce ući u razdoblje dugotrajnog smirenja.
“Svi pokazatelji upućivali su na to da Sunce ulazi u produljenu fazu niske aktivnosti. Zato je bilo neočekivano vidjeti preokret tog trenda. Sunce se polako budi”, izjavio je Jamie Jasinski iz NASA-inog Jet Propulsion Laboratory (JPL) u Kaliforniji, glavni autor rada objavljenog u časopisu The Astrophysical Journal Letters.
Praćenje sunčevih pjega i oluja
Sustavna promatranja Sunca počela su u 17. stoljeću kada su astronomi, uključujući Galilea, bilježili broj i promjene sunčevih pjega. Pjege su tamnija i hladnija područja na površini nastala koncentracijom magnetskih silnica. Njihova prisutnost obično znači veću vjerojatnost pojave solarnih bljeskova – iznenadnih izboja zračenja – i koronalnih izbacivanja mase, golemih oblaka plazme koji se šire kroz Sunčev sustav.
Takvi događaji nisu samo astronomska zanimljivost: mogu ugroziti svemirske letjelice i sigurnost astronauta, poremetiti radijske komunikacije i GPS te izazvati kvarove u elektroenergetskim mrežama. Upravo zato prognoze svemirskog vremena postaju presudne, osobito za NASA-ine planirane misije unutar kampanje Artemis.
Nove misije trebale bi osigurati još preciznije podatke. Lansiranje NASA-inih misija IMAP (Interstellar Mapping and Acceleration Probe) i Carruthers Geocorona Observatory te NOAA-ine SWFO-L1 (Space Weather Follow On–Lagrange 1) planirano je najranije za 23. rujna. Njihovi će instrumenti pratiti Sunčev vjetar i magnetske promjene te tako pridonijeti boljem razumijevanju svemirskog vremena i pripremama za istraživanje Mjeseca, Marsa i šireg Sunčevog sustava.
Sunčeva aktivnost izravno oblikuje magnetska polja planeta. Kada se poveća intenzitet Sunčeva vjetra – toka nabijenih čestica koji stalno struji iz korone – on pritišće i mijenja oblik magnetosfera. Zemljina magnetosfera, primjerice, djeluje kao zaštitni štit od Sunčeva zračenja i plazme. Bez tog magnetskog omotača površina bi planeta bila izložena znatno višim dozama opasnog zračenja.
Povijesni minimumi i nepredvidljive oscilacije
Najduža razdoblja smirenja Sunca zabilježena su između 1645. i 1715., te između 1790. i 1830. godine. “Još uvijek ne znamo zašto je Sunce krajem 18. stoljeća ušlo u 40-godišnji minimum. Dugoročne oscilacije teško je predvidjeti i još ih ne razumijemo u potpunosti”, ističe Jasinski.
U razdoblju od 1980-ih do 2008. broj sunčevih pjega i intenzitet Sunčeva vjetra toliko su opali da se činilo kako započinje novo razdoblje povijesno niske aktivnosti. No poslije 2008. trend se preokrenuo: plazma i parametri magnetskog polja stalno rastu, što potvrđuje analiza podataka iz NASA-ine baze OMNIWeb Plus kojom upravlja Goddard Space Flight Center.
Podaci za istraživanje prikupljeni su s više NASA-inih misija. Ključni su bili mjerni zapisi letjelica ACE (Advanced Composition Explorer) i Wind, lansiranih 1990-ih. Obje kontinuirano mjere tok plazme i energetskih čestica koje dolaze sa Sunca prema Zemlji. Dio su NASA-ine heliofizičke flote misija čiji je cilj razumjeti kako Sunce utječe na svemirski okoliš, Zemlju i ostale planete Sunčeva sustava.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
