Životinje koje danas žive na Zemlji predstavljaju samo malen dio oblika koje je evolucija stvorila tijekom više od pola milijarde godina. Velika većina vrsta odavno je nestala, a neke od njih toliko se razlikuju od današnjih životinja da su znanstvenici desetljećima pokušavali odrediti gdje im se nalazila glava, kako su se kretale i čemu su služili neobični dijelovi njihova tijela.
Svaka od tih životinja bila je prilagođena okolišu u kojem je živjela. Neobično raspoređene oči omogućavale su šire vidno polje, izduženi vrat pomagao je pri hvatanju plijena, a kod Helicopriona novi su zubi rasli u kolutu unutar donje čeljusti.
Ovo nije ljestvica od najmanje do najviše neobične vrste. Riječ je o deset životinja čiji nam fosili pokazuju koliko je život u prošlosti mogao izgledati drukčije.
1. Opabinia, životinja s pet očiju i… hvataljkom na glavi
Da je poznajemo samo prema opisu, Opabinia regalis vjerojatno bi zvučala kao izmišljeno biće. Imala je pet očiju na kratkim izdancima, tijelo dugo nekoliko centimetara, niz bočnih režnjeva za plivanje i dugačak savitljiv nastavak koji se pružao iz prednjeg dijela glave. Na njegovu vrhu nalazila se hvataljka s bodljama.
Opabinia je živjela prije približno 508 milijuna godina u kambrijskom moru na području današnje Kanade. Njezini fosili pronađeni su na nalazištu Burgess Shale, poznatom po iznimno očuvanim ostacima životinja mekog tijela.
Dugi nastavak na glavi nije bio nos. Životinja ga je mogla savijati prema ustima, a hvataljkom na njegovu vrhu vjerojatno je skupljala sitan plijen ili komadiće hrane s morskog dna.
Pet očiju bilo je raspoređeno na gornjem dijelu glave. Takav joj je raspored vjerojatno pružao široko vidno polje. Kroz vodu se kretala uzastopnim pokretima bočnih režnjeva, dok su joj lepezasti nastavci na stražnjem dijelu tijela pomagali pri upravljanju.
Kada je britanski paleontolog Harry Whittington 1970-ih predstavio novu rekonstrukciju ove životinje, njezin neobičan izgled izazvao je smijeh dijela publike. Fosili su ipak pokazivali upravo takvo biće. Kasnija istraživanja svrstala su je među radiodonte i njihove bliske srodnike, skupinu važnu za razumijevanje ranog razvoja člankonožaca. Znanstveni pregled životinja iz Burgess Shalea opisuje je kao jednu od najupečatljivijih životinja kambrija.
2. Hallucigenia, životinja koju su isprva okrenuli naopako
Prve rekonstrukcije prikazivale su Hallucigenia kao životinju koja hoda na tvrdim bodljama, dok joj se s gornje strane tijela njišu mekani pipci. Pokazalo se da je bila okrenuta naopako.
Hallucigenia sparsa živjela je prije približno 508 milijuna godina i bila je duga od jednog do pet centimetara. Imala je sedam parova mekanih nogu s malenim kandžicama. Iznad njih pružala su se dva reda dugih bodlji koje su vjerojatno služile za obranu.
Zabuna nije završila određivanjem gornje i donje strane tijela. Paleontolozi dugo nisu bili sigurni ni koji je njezin kraj bio glava. Analiza dobro očuvanih fosila napokon je otkrila izduženu glavu, par jednostavnih očiju i usta okružena sitnim zubima. Zubi su postojali i u prednjem dijelu ždrijela te su vjerojatno pomagali pri uvlačenju hrane.
Istraživanje kandžica pokazalo je da su bile građene od više slojeva, slično kandžicama današnjih pandžaša. Riječ je o malenim kopnenim životinjama mekog tijela koje uglavnom žive u vlažnim tropskim i suptropskim područjima.
Zbog tih osobina Hallucigenia pomaže u razumijevanju evolucijskih veza između pandžaša, člankonožaca i njihovih izumrlih srodnika. Njezin neobičan izgled zato nije samo paleontološka zanimljivost. Fosili otkrivaju pojedinosti o ranom razvoju udova i kandži u toj velikoj skupini životinja.
3. Aegirocassis, dvometarski sakupljač planktona
Prije približno 480 milijuna godina područje današnje sjeverne Afrike prekrivalo je more u kojem je živjela jedna od najvećih poznatih životinja svojega vremena. Aegirocassis benmoulai bio je dulji od dva metra. Imao je izduženo, segmentirano tijelo i dva reda pokretnih struktura nalik perajama, kojima se kretao kroz vodu.
Pripadao je radiodontima, izumrloj skupini bliskih srodnika ranih člankonožaca. Najpoznatiji među njima bio je Anomalocaris, grabežljivac koji je plijen hvatao parom snažnih udova smještenih uz usta. Aegirocassis se, međutim, hranio sasvim drukčije.
Na prednjem dijelu tijela imao je par izduženih udova prekrivenih brojnim tankim bodljama. One su zajedno tvorile svojevrsno sito kojim je iz vode izdvajao plankton i druge sitne organizme. Iako je bio jedna od najvećih životinja tadašnjih mora, nije lovio krupan plijen, nego je plivao kroz vodu i prikupljao sićušne čestice hrane.
Posebno su zanimljiva dva reda pokretnih struktura duž njegova tijela. Gornji i donji dijelovi možda su nastali od različitih grana istog uda koje su se tijekom evolucije spojile s tijelom. Takva građa mogla bi objasniti kako su se razvili dvokraki udovi člankonožaca, kakve danas nalazimo, primjerice, kod mnogih rakova.
Izvanredno očuvan fosil pronađen u Maroku omogućio je znanstvenicima da izmijene dotadašnje rekonstrukcije radiodonta. Istraživanje objavljeno u časopisu Nature pokazalo je i da su se velike morske životinje hranile izdvajanjem planktona iz vode stotinama milijuna godina prije nego što su se pojavili kitovi i veliki morski psi sličnog načina prehrane
4. Helicoprion, riba sa zubima poredanima u kolut
Fosili po kojima je Helicoprion postao poznat nalikuju kružnoj pili sastavljenoj od zuba. Budući da su se uglavnom sačuvali samo ti neobični koluti, paleontolozi dugo nisu mogli utvrditi gdje su se nalazili. U različitim rekonstrukcijama smještali su ih na njušku, leđnu peraju i rep, pa čak i na vrh zamišljenog izduženog dijela tijela.
Odgovor je napokon pružio fosil iz američke savezne države Idaho, uz čije su zube ostali sačuvani dijelovi čeljusti i lubanje. CT snimke pokazale su da se cijeli zubni kolut nalazio unutar donje čeljusti.
Helicoprion je živio prije približno 290 do 250 milijuna godina. Iako ga se često opisuje kao morskog psa, pripadao je drugoj, danas izumrloj skupini hrskavičnjača. Njegovi najbliži živući srodnici nisu morski psi, nego himere.
Zubi su mu rasli na način koji nije poznat ni kod jedne današnje životinje. Novi zubi pojavljivali su se na stražnjem dijelu koluta i postupno gurali starije prema njegovoj unutrašnjosti. Najstariji i najmanji zubi tako su završavali u središtu spirale, koja je tijekom života postajala sve veća.
Kako je njegov kostur najvećim dijelom bio građen od hrskavice, ostatak tijela rijetko se sačuvao. Zbog toga je fosil iz Idaha bio presudan za rekonstrukciju životinje. Trodimenzionalni model izrađen na temelju CT snimaka pokazao je da zubi nisu bili izloženi poput vanjske pile, nego su bili smješteni i poduprti unutar donje čeljusti.
Još nije potpuno jasno kako je Helicoprion njima hvatao i obrađivao hranu. Prema jednoj rekonstrukciji, pri zatvaranju usta zubni se kolut pomicao unatrag, uvlačio plijen dublje u čeljust i rezao ga. Na zubima je pronađeno razmjerno malo tragova trošenja, što bi moglo značiti da se uglavnom hranio mekim plijenom, možda lignjama i drugim glavonošcima.
Analiza fosila objavljena 2013. napokon je razjasnila gdje se nalazio zubni kolut i riješila najveći dio zagonetke koja je paleontologe zbunjivala više od stotinu godina
5. Arthropleura, najveći poznati kopneni člankonožac
Arthropleura je izgledala poput goleme dvojenoge. Najveći primjerci mogli su biti dugi oko 2,6 metara, zbog čega se smatra najvećim poznatim člankonošcem koji je živio na kopnu.
Naseljavala je područja današnje Europe i Sjeverne Amerike tijekom karbona i ranog perma, prije približno 346 do 290 milijuna godina. Njezino široko i spljošteno tijelo bilo je sastavljeno od brojnih segmenata prekrivenih čvrstim pločama.
Za razliku od popularnih ilustracija, nema dokaza da je bila opasan grabežljivac. Znanstvenicima su dugo nedostajali dobro očuvani dijelovi glave, pa nisu mogli pouzdano rekonstruirati njezinu prehranu.
To se promijenilo 2024. godine, kada su istraživači računalnom tomografijom analizirali iznimno očuvane mlade primjerke iz Francuske. Otkrili su okruglu glavu, zakrivljena ticala, oči na kratkim izdancima te neobičnu kombinaciju obilježja kakva danas nalazimo kod dvojenoga i striga.
Nije imala otrovne kandže ni nastavke prilagođene hvatanju plijena kakve imaju današnje strige. Građa njezina tijela upućuje na sporije kretanje, pa istraživači smatraju da se vjerojatno hranila raspadnutim biljnim materijalom, slično mnogim današnjim dvojenogama. Ipak, u probavnom sustavu proučenih primjeraka nije pronađen sadržaj koji bi dao izravan odgovor. Njezina prehrana zato nije utvrđena s potpunom sigurnošću.
Novo istraživanje pokazalo je i da Arthropleura nije bila samo povećana verzija današnje dvojenoge. Njezina je glava imala osobine različitih skupina stonoga, što je važno za razumijevanje njihova međusobnog srodstva. Rezultati istraživanja objavljeni su u časopisu Science Advances.
Povišena količina kisika u atmosferi mogla je pogodovati razvoju velikih člankonožaca, ali sama ne objašnjava njezinu veličinu. Važni su bili i dostupnost hrane, okolišni uvjeti, fiziologija životinje te tadašnji sastav kopnenih ekosustava.
6. Tanystropheus, gmaz čiji je vrat bio dulji od trupa
Kod najvećih primjeraka Tanystropheusa vrat je bio dug približno tri metra, gotovo polovinu ukupne duljine životinje. U usporedbi s njim, trup je bio malen, a glava jedva veća od ljudske šake.
Vrat se sastojao od samo 13 kralježaka. Svaki je bio izrazito izdužen, a uz njih su se pružale duge i tanke kosti koje su učvršćivale vrat. Zbog takve građe nije ga mogao lako savijati poput današnjih dugovratih životinja.
Tanystropheus je živio prije otprilike 242 milijuna godina, tijekom srednjeg trijasa. Njegovi su fosili desetljećima zbunjivali paleontologe. Nije bilo jasno je li većinu vremena provodio na kopnu ili u vodi, ponajprije zato što njegovo tijelo nema dobru usporedbu među današnjim životinjama.
Važne odgovore pružile su računalne rekonstrukcije teško deformiranih lubanja. Pokazale su da su se nosnice nalazile na gornjoj strani njuške, dok su zakrivljeni zubi velikih primjeraka bili pogodni za hvatanje ribe i glavonožaca. Građa lubanje i ostatka tijela upućuje na to da je veća vrsta bila prilagođena životu u vodi. Vjerojatno je prilazila plijenu polako, a zatim ga hvatala brzim pokretom glave.
Istraživanje objavljeno 2020. razjasnilo je i razliku između velikih i malih primjeraka. Prije se smatralo da bi mogli predstavljati odrasle i mlade jedinke iste vrste. Analiza lubanja pokazala je da je riječ o dvjema zasebnim vrstama koje su živjele na istom području, ali su lovile različit plijen. Veća je dobila naziv Tanystropheus hydroides, dok je manja zadržala naziv Tanystropheus longobardicus.
Istraživanje objavljeno u časopisu Current Biology razjasnilo je gdje je Tanystropheus živio i pokazalo da fosili različitih veličina pripadaju dvjema vrstama. Ipak, još ne znamo koliko je njegov kruti vrat bio pokretan niti kako ga je točno koristio pri lovu.
7. Yi qi, pernati dinosaur s opnastim krilima
Yi qi nije imao krila kakva povezujemo s pticama. Tijelo mu je bilo prekriveno perjem, ali površinu krila činila je kožna opna razapeta između izduženih prstiju i neobične kosti koja se pružala iz zapešća.
Živio je prije približno 160 milijuna godina na području današnje Kine. Bio je velik otprilike poput današnje vrane i težio manje od pola kilograma. Jedini poznati fosil sačuvao je dijelove perja i tragove mekog tkiva, što je znanstvenicima omogućilo da barem djelomično rekonstruiraju izgled njegovih krila.
Duga kost iz zapešća nije bila poznata ni kod jednog drugog dinosaura otkrivenog prije njega. Služila je kao potpora kožnoj opni, donekle slično izduženim prstima u krilima šišmiša. Sličnost je ipak samo površinska. Krila šišmiša i krila ovog dinosaura nastala su neovisno te se znatno razlikuju po građi.
Da takva krila nisu bila osobitost samo jedne vrste pokazalo je otkriće srodnog dinosaura Ambopteryxa. Obje životinje pripadale su malenoj skupini dinosaura koji su živjeli na drveću i razvili drukčiji način kretanja zrakom od predaka današnjih ptica.
Aerodinamičke analize pokazuju da nisu bile sposobne za dug i stabilan let. Njihova krila stvarala su premalo uzgona za učinkovito mahanje, a ni jedrenje vjerojatno nije bilo osobito uspješno. Najvjerojatnije su prelazile kratke udaljenosti između stabala, slično nekim današnjim životinjama koje jedre s pomoću kožne opne.
Ova skupina nestala je nakon nekoliko milijuna godina, dok su se među drugim pernatim dinosaurima razvila krila s letnim perjem iz kojih su poslije nastala krila ptica. Yi qi je zato važan dokaz da dinosauri nisu krenuli samo jednim putem prema letu. Prije nego što su se pojavili uspješni letači, postojale su i druge, kratkotrajne izvedbe krila kakve ne nalazimo ni kod jedne današnje životinje.
8. Deinocheirus, dinosaur koji je desetljećima zbunjivao paleontologe
Kada su 1965. godine u Mongoliji pronađene dvije goleme ruke s kandžama, paleontolozi nisu znali kakvoj su životinji pripadale. Svaka je bila duga približno 2,4 metra, a novootkriveni dinosaur dobio je ime Deinocheirus mirificus, što se može prevesti kao “neobična strašna ruka”.
Gotovo pola stoljeća o njemu se znalo vrlo malo. Osim golemih prednjih udova, pronađen je samo dio ramenog pojasa i nekoliko kostiju. Zbog veličine i dugih kandži u početku se pretpostavljalo da je Deinocheirus bio velik grabežljivac.
Novi kosturi otkrili su sasvim drukčiju životinju. Deinocheirus je bio dug oko 11 metara i težio nekoliko tona. Imao je široku, bezubu njušku nalik pačjem kljunu, duboku donju čeljust, zdepast trup i snažne stražnje noge. Kralješci duž njegovih leđa bili su izrazito visoki i stvarali su prepoznatljivu uzdignutu liniju tijela. Nije poznato je li taj dio leđa izvana izgledao poput grbe, jedra ili neke druge strukture.
Pripadao je ornitomimosaurima, dinosaurima koji su uglavnom bili vitke građe i izgledom donekle podsjećali na današnje nojeve. Deinocheirus se od njih znatno razlikovao. Bio je mnogo veći i teži, a njegova široka stopala pomagala su mu da se kreće po mekanom, vlažnom tlu bez dubokog propadanja.
U trbušnoj šupljini jednog primjerka pronađeno je više od tisuću kamenčića. Životinja ih je gutala kako bi joj pomogli usitniti hranu, slično kao kod nekih današnjih ptica. Uz kamenčiće su pronađene riblje ljuske i kralješci. Širok bezubi kljun, velik prostor za probavu biljne hrane i ostaci ribe pokazuju da je Deinocheirus vjerojatno bio svežder. Hranio se biljkama, ali je jeo i manje životinje koje je pronalazio u rijekama, jezerima i močvarama.
Povijest njegova otkrića bila je gotovo jednako neobična kao i njegov izgled. Dijelovi jednog kostura bili su ilegalno iskopani u Mongoliji i završili su kod privatnih trgovaca fosilima. Paleontolozi su godinama poslije u jednoj europskoj zbirci prepoznali lubanju, šaku i stopala koji su pripadali istom primjerku kao kosti pronađene u Mongoliji. Fosili su naposljetku vraćeni u zemlju iz koje su odneseni.
Opis gotovo potpunih kostura objavljen 2014. godine napokon je pokazao kako je Deinocheirus izgledao. Umjesto golemog grabežljivca kakvog su paleontolozi isprva zamišljali, dobili su jednog od najneobičnije građenih dinosaura koje poznajemo
9. Doedicurus, oklopljeni div s repom poput buzdovana
Doedicurus je bio jedan od najvećih gliptodonta, izumrlih srodnika današnjih pasanaca. Živio je u Južnoj Americi sve do kraja pleistocena, a tijelo mu je prekrivao čvrst oklop sastavljen od stotina koštanih ploča.
Najpoznatija vrsta, Doedicurus clavicaudatus, dosezala je približno 3,5 metara duljine i težila više od jedne tone. Imao je kratke, snažne noge, malu glavu i velik zaobljeni oklop koji je štitio gotovo cijeli trup.
Ipak, najdojmljiviji dio njegova tijela bio je rep. Veći dio repa bio je zatvoren u krutu koštanu ovojnicu, a na njegovu kraju nalazilo se teško zadebljanje nalik buzdovanu. U mnogim rekonstrukcijama prikazano je s velikim šiljcima, ali oni nisu pronađeni kao fosili. Moguće je da su na koštanoj površini bili pričvršćeni rožnati šiljci, no ne znamo koliko su bili veliki ni kako su točno izgledali.
Takav rep mogao je poslužiti kao snažno oružje. Dugo se smatralo da ga je Doedicurus upotrebljavao za obranu od velikih grabežljivaca. Međutim, građa repa i način na koji ga je životinja mogla zamahnuti upućuju na još jednu mogućnost. Njime se možda borila s drugim pripadnicima svoje vrste, vjerojatno tijekom nadmetanja za teritorij ili partnera. Sličnu ulogu danas imaju rogovi jelena i drugih životinja, premda su po građi sasvim drukčiji.
Doedicurus je nestao prije otprilike 10.000 godina, tijekom velikog vala izumiranja južnoameričkih krupnih sisavaca. Njegov nestanak vremenski se podudara s velikim klimatskim promjenama i širenjem ljudi kontinentom. Oba su čimbenika mogla imati važnu ulogu, ali još nije moguće utvrditi koliko je svaki od njih pridonio izumiranju gliptodonta
10. Macrauchenia, sisavac čije je podrijetlo dugo bilo zagonetka
Charles Darwin pronašao je 1834. godine u Patagoniji fosilne kosti nepoznatog velikog sisavca. Nekoliko godina poslije anatom Richard Owen opisao je životinju i nazvao je Macrauchenia patachonica. Njezina neobična građa otežavala je svaki pokušaj da je se poveže s nekom poznatom skupinom.
Macrauchenia je bila velika otprilike poput deve. Imala je dug vrat, snažne noge i po tri prsta na svakom stopalu. Otvor za nos nalazio se neobično visoko na lubanji, pa je često prikazuju s kratkom surlom nalik tapirskoj. Takav izgled ipak nije potvrđen fosilima. Mogla je imati izduženu njušku ili pokretljivu, mišićavu gornju usnu, ali ne znamo kako joj je nos doista izgledao.
Živjela je na otvorenim prostorima Južne Amerike, gdje je opstala gotovo do kraja pleistocena. Pripadala je litopternama, skupini sisavaca koja se razvijala tijekom dugog razdoblja izolacije južnoameričkog kontinenta. Mnoge litopterne izgledom su podsjećale na konje, deve i druge kopitare, iako nisu pripadale tim skupinama.
Upravo je ta mješavina osobina desetljećima stvarala probleme pri određivanju njezina podrijetla. Pojedini dijelovi kostura podsjećali su na deve, drugi na konje ili tapire. Sam oblik kostiju nije pružao dovoljno pouzdan odgovor.
Zagonetku su naposljetku riješile analize molekula sačuvanih u fosilima. Istraživanje bjelančevina najprije je pokazalo da su litopterne blisko povezane s neparnoprstašima, skupinom kojoj pripadaju konji, nosorozi i tapiri. Analiza gotovo cijelog mitohondrijskog genoma Macrauchenije poslije je potvrdila taj rezultat.
Macrauchenia i današnji neparnoprstaši potjecali su od zajedničkog pretka, ali su se njihove evolucijske linije razdvojile prije više desetaka milijuna godina. Njezina sličnost s devom nije bila znak bliskog srodstva. Sličan oblik tijela razvio se neovisno.
Ova životinja pokazuje koliko vanjski izgled može zavarati pri proučavanju izumrlih vrsta. Životinje koje nisu bliski srodnici mogu tijekom evolucije razviti sličnu građu ako žive na sličan način. U slučaju Macrauchenije, tek su bjelančevine i DNK sačuvane u fosilima otkrile kojem je dijelu obiteljskog stabla sisavaca zapravo pripadala
Neobične samo zato što ih danas više nema
Fosili često čuvaju samo dio životinje, zbog čega su neke od prvih rekonstrukcija bile potpuno pogrešne. Hallucigenia je isprva prikazana naopako, zubi Helicopriona desetljećima su premještani s jednog dijela tijela na drugi, a o izgledu Deinocheirusa gotovo se pola stoljeća nagađalo na temelju para golemih prednjih udova.
Danas se iz fosila može saznati mnogo više. CT snimke omogućuju pregled kostiju koje su još skrivene u stijeni i izradu trodimenzionalnih prikaza teško deformiranih ostataka. Ponekad se mogu pronaći i tragovi mekih dijelova tijela, dok analize sačuvanih bjelančevina i drevne DNK pomažu utvrditi srodstvo vrsta koje je bilo nemoguće pouzdano odrediti samo prema kostima.
Životinje iz ovog teksta djeluju nam neobično ponajprije zato što njihove evolucijske grane više ne postoje. Da su neke od njih opstale do danas, pet očiju, zubi poredani u spiralu ili kožna opna umjesto uobičajenih krila možda nam ne bi bili ništa neobičniji od surle, oklopa ili osam krakova hobotnice. Ono što danas izgleda kao neobičan pokušaj prirode nekoć je jednostavno bilo jedan od mnogih načina života na Zemlji.
