Jedan od najstarijih velikih gradova svijeta mogao bi promijeniti način na koji gledamo rani urbanizam. Nova analiza Mohenjo Dara, grada civilizacije doline Inda, pokazuje da se ekonomske razlike ondje s vremenom nisu povećavale, nego smanjivale.
U svijetu u kojem se prvi gradovi često povezuju s palačama, grobnicama, hramovima i sve većom moći malih elita, Mohenjo Daro pokazuje drukčiji model. Njegova najvažnija ostavština nisu spomenici vladarima, nego ulice, odvodnja, javne kupelji i infrastruktura koja je služila svakodnevnom životu.
Grad bez kraljevskih palača
Mohenjo Daro, čije se ime obično prevodi kao “Humka mrtvih”, bio je jedan od najvažnijih gradova drevne civilizacije doline Inda. Nalazi se na području današnje pakistanske pokrajine Sindh, a tijekom brončanog doba razvio se u veliko urbano središte površine oko 240 hektara.
Grad je imao pravilno organizirane blokove, javne prostore, kulturna i obrazovna središta, javne kupelji, veliko skladište žita i složen sustav odvodnje. Već sama ta razina urbanog planiranja izdvaja ga među ranim gradovima. No nova studija, objavljena u časopisu Antiquity, upućuje na još zanimljiviji zaključak: kako je grad rastao između 2600. i 1900. godine prije Krista, razlike između najvećih i najmanjih kuća postajale su manje.
Arheolozi sa Sveučilišta u Yorku kartirali su razvoj grada neposredno prije njegova napuštanja. Prema njihovu zaključku, ukupna razina ekonomske nejednakosti u Mohenjo Daru bila je niža nego u usporedivim ranim gradovima istog razdoblja. Još je važnije što je ta nejednakost s vremenom padala.
Autori studije povezuju taj trend s intenzivnim razvojem duž gradskih ulica. Rast grada, prema tome, nije bio obilježen sve većim odvajanjem bogatih četvrti od siromašnih, nego širenjem javne infrastrukture i svakodnevnih pogodnosti kroz veći dio urbanog prostora.
Neobičan izuzetak u povijesti ranih gradova
Takav razvoj nije bio pravilo u drevnom svijetu. Rana neolitička sela često su bila razmjerno ujednačena. Ljudi su živjeli u sličnim kućama, nerijetko u proširenim obiteljskim i susjedskim zajednicama. Kako su naselja rasla, vlast se u mnogim slučajevima koncentrirala u rukama manjeg broja ljudi.
Tada se javlja poznat obrazac: kontrola nad resursima prelazi u ruke elite, a bogatstvo se počinje vidjeti u arhitekturi. U jednom dijelu grada nastaju palače, monumentalni kompleksi i grobnice, dok se ostatak stanovništva sve češće gura u skromnije i gušće stambene prostore.
Drevni Egipat u suvremenoj predodžbi često živi kroz piramide u Gizi, raskošne hramove i grobnice pune zlata. No takve građevine ne predstavljaju svakodnevicu većine tadašnjeg društva. Slična se razlika vidi i u grčkom, rimskom i mnogim drugim drevnim svjetovima, gdje su monumentalni spomenici često svjedočili o moći manjine, dok je većina stanovništva živjela u mnogo skromnijim uvjetima.
Mohenjo Daro se u toj usporedbi ističe po onome čega nema. Nema jasnih kraljevskih palača. Nema grobnica prepunih zlata. Nema kipova vladara koji bi dominirali gradskim prostorom.
Umjesto spomenika moći, ulaganje u svakodnevicu
Voditelj studije dr. Adam Green, s Odjela za arheologiju te Odjela za okoliš i geografiju Sveučilišta u Yorku, naglašava da je Mohenjo Daro poznat upravo po izostanku obilježja koja se u mnogim drugim civilizacijama povezuju s vlašću.
Dok su Egipćani gradili piramide za božanske kraljeve, a na Kreti nastajale velike palače poput Knososa, stanovnici doline Inda gradili su drukčiji tip grada. Njihov urbani prioritet nisu bile grobnice i hramovi, nego ciglom obloženi odvodni kanali, pravilne ulice i sadržaji raspoređeni među običnim kućanstvima.
Prema Greenu, to ne znači da je Mohenjo Daro bio društvo bez razlika ili idealizirani grad jednakih. Takva bi tvrdnja išla predaleko. No arheološki tragovi upućuju na društvo u kojem su koristi urbanog života bile šire raspoređene nego u mnogim drugim ranim gradovima.
To je najvažniji dio nalaza. Mohenjo Daro nije bio skroman zato što nije znao graditi veliko. Grad je bio tehnički i organizacijski vrlo napredan. Razlika je u tome što se ta sposobnost nije pretvorila u monumentalnu samopromociju vlasti, nego u sustave koji su poboljšavali život stanovnika.
Stara lekcija za 21. stoljeće
Autori studije zato u Mohenjo Daru vide važan povijesni primjer. Grad pokazuje da velika, složena i produktivna urbana društva ne moraju nužno završiti u sve većoj koncentraciji bogatstva i moći.
Green ističe da je civilizacija doline Inda bila sposobna održavati velik, inventivan i učinkovit urbani sustav, uz raspodjelu resursa koja je bila ravnomjernija nego što se obično očekuje od ranih gradova. Moguće je, dodaje, da je upravo takva raspodjela bila jedan od razloga dugotrajne stabilnosti i prosperiteta.
U vremenu u kojem se rasprave o globalnoj nejednakosti ponovno nalaze u središtu javnog života, Mohenjo Daro ne nudi jednostavan politički recept. Nudi nešto korisnije: povijesni dokaz da urbani razvoj nije uvijek morao značiti palače za nekolicinu i skučen život za većinu.
Jedan od najstarijih gradova svijeta možda je najzanimljiviji po tome što nije pokušao ostaviti lice vladara u kamenu. Umjesto toga, iza sebe je ostavio ulice, kupelji, odvodne kanale i kuće koje govore o drukčijem načinu organiziranja grada
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
Izvori i publikacija
Inequality declined in the Bronze Age city of Mohenjo-daro
Časopis / izvor: Antiquity
