Priče o kralju Arturu gotovo su sigurno prepune naknadno dodanih motiva, pretjerivanja i legendarnih ukrasa. No pitanje koje i dalje dijeli povjesničare nije Camelot, Excalibur ni Okrugli stol, nego nešto jednostavnije: krije li se iza mita stvarna osoba.
Dio stručnjaka smatra da je Artur književna konstrukcija nastala tek u 9. stoljeću, u vrijeme kada je Britaniji trebao junak otpora protiv Sasa. Kako prenosi Live Science, drugi, međutim, drže da se iza kasnije legende možda ipak nazire stvarni vladar ili vojni vođa iz 6. stoljeća.
Za skeptičniji tabor ključan je jedan problem: Artur se u ranim izvorima jednostavno ne pojavljuje onda kada bi se to očekivalo.
Nicholas Higham, profesor emeritus ranosrednjovjekovne povijesti sa Sveučilišta u Manchesteru, među onima je koji drže da je Artur prije svega plod kasnije književne i političke potrebe. Po njegovu tumačenju, najraniji poznati zapis koji ga spominje jest Historia Brittonum, tekst nastao u Walesu oko 829. godine, vjerojatno u krugu redovničkog pisara poznatog pod imenom Nenije.
U tom se djelu Artur ne pojavljuje kao kralj, nego kao vojni vođa koji oko 500. godine predvodi obranu Britanije od saksonskih prodora. Upravo tu, smatra Higham, počinje problem. Po njegovu tumačenju, tekst nosi jasne tragove naknadnog sastavljanja iz starijih opisa sukoba i različitih predaja, ali bez čvrstog oslonca u ranijim izvorima koji bi Arthura doista potvrđivali kao povijesnu osobu.
Drugim riječima, pisac iz 9. stoljeća možda nije prenosio staru uspomenu na stvarnog čovjeka, nego je od fragmenata starijih ratnih priča oblikovao nov lik, onakav kakav je tadašnjoj Britaniji bio potreban.
Slično misli i Helen Fulton, profesorica srednjovjekovnih jezika i književnosti sa Sveučilišta u Bristolu. Ona upozorava da u ranijem izvornom materijalu nema Arthura po imenu, iako je Britanija toga doba itekako imala vladare i ratne vođe koji su se borili međusobno i protiv nadolazećih Sasa. Za nju je upravo ta tišina ranijih izvora jedan od najsnažnijih argumenata protiv povijesnog Artura.
Tragovi koji možda vode dublje u prošlost
No rasprava tu ne završava. Dio istraživača smatra da bi barem najstariji slojevi arturijanske tradicije mogli biti stariji nego što skeptici pretpostavljaju.
Bernard Mees sa Sveučilišta Monash u Australiji pritom se oslanja na Annales Cambriae, velške anale koji bilježe događaje iz Walesa i okolnih područja. Iako najstariji sačuvani prijepis potječe tek iz oko 1100. godine, Mees tvrdi da je jezik u dvama zapisima o Arturu arhaičan na način koji upućuje na mnogo starije podrijetlo, možda čak i na 6. stoljeće.
To ne znači da su sačuvani rukopisi nastali u to vrijeme, nego da bi sama jezgra tih bilježaka mogla potjecati iz razdoblja neposredno nakon sloma rimske vlasti u Britaniji. Ako je ta pretpostavka točna, mogućnost da je Artur imao povijesno uporište postaje znatno ozbiljnija.
Po Meesovu tumačenju, takav Artur vjerojatno bi bio kralj ili knez, čak i ako ga najraniji zapisi izrijekom tako ne nazivaju. U tom slučaju legenda bi nastala mnogo kasnije, ali ne nužno bez stvarne osobe u svojoj pozadini.
Arheolog Ken Dark sa Sveučilišta u Cambridgeu zauzima oprezniji stav. Po njemu, povijesni Artur vjerojatno je mogao postojati, ali to se ne može potvrditi s punom sigurnošću.
Posebno zanimljivim smatra zapis u Annales Cambriae za 537. godinu, u kojem se spominju Artur i Medraut, lik koji je u kasnijoj tradiciji poznat kao Mordred. U toj kratkoj bilješci navodi se da su obojica poginula u bitci kod Camlanna. Za razliku od kasnijih legendi, ondje nema velike drame, izdaje ni epskog ukrašavanja, nego samo sažet zapis, upravo onakav kakav se i očekuje u analima.
Dark upozorava i na još jedan važan detalj. Isti zapis taj događaj smješta u vrijeme kuge u Britaniji i Irskoj. Iz drugih povijesnih izvora i arheoloških nalaza poznato je da se velika epidemija, možda i bubonska kuga, širila Sredozemljem oko 536. godine, pa nije isključeno da je već do sljedeće godine stigla i do britanskih otoka. Upravo ta podudarnost s poznatim širim zbivanjima daje zapisu barem određenu povijesnu težinu.
Dark dodatno ističe da se između sredine 6. i sredine 7. stoljeća u Britaniji i Irskoj pojavljuje razmjerno velik broj pripadnika kraljevskih obitelji koji nose ime Arthur. Takva pojava može upućivati na to da je to ime već tada nosilo ugled i simboličku težinu, možda zato što se povezivalo s poznatim ratnim vođom ili vladarom.
To, naravno, još nije dokaz. Ali jest dovoljno ozbiljan trag da se Artura ne odbaci olako kao puku kasnu književnu izmišljotinu.
Između čovjeka i mita
Čak i među onima koji drže da je povijesni Artur možda doista postojao, malo je onih koji vjeruju da je imao mnogo zajedničkog s junakom iz kasnijih viteških romansi.
Lancelot, Guinevere, vitezovi Okruglog stola, potraga za Svetim gralom i Camelot pripadaju znatno kasnijem književnom svijetu. Ako se iza legende doista krije stvarna osoba, onda je to prije bio neki lokalni vladar, knez ili ratni vođa iz nemirnog postrimskog razdoblja nego uzvišeni kralj iz kasnosrednjovjekovne mašte.
Upravo je u tome i srž zapažanja Mary Bateman sa Sveučilišta u Bristolu. Po njezinu mišljenju, Artur može istodobno biti i povijesna i izmišljena figura. Moguće je da je riječ o stvarnoj osobi, ili čak o više njih, na koje su se tijekom stoljeća postupno nadograđivali mitovi. No moguće je i obrnuto: da je u početku postojao mitski lik koji je poslije u sebe upio elemente iz života stvarnih povijesnih osoba.
Zato rasprava o kralju Arturu i dalje traje. Ne zato što nedostaje mašte, nego zato što nedostaje čvrstih dokaza. Upravo u tom prostoru između povijesti i legende Artur opstaje već stoljećima.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
