U komadima svemirskog kamenja koji završavaju na Zemlji možda se čuva burnija priča nego što se dosad mislilo. Novo istraživanje predlaže da dio najčešćih meteorita nije nastao kao običan ostatak prašine iz ranog Sunčeva sustava, nego kao materijal iz malih satelita koji su nekoć kružili oko mladih planeta, a zatim pobjegli u samostalne orbite oko Sunca.
Najčešći meteoriti imaju neobično urednu unutrašnjost
Hondriti su među najčešćim kamenim meteoritima koji padaju na Zemlju. Naizgled su to tamni, grubi komadi stijene, ali njihova unutrašnjost čuva vrlo star zapis o vremenu u kojem su se tek oblikovali planeti.
U njima se nalaze hondrule, sitna, okrugla zrna minerala promjera od nekoliko milimetara. Ta su zrna nekoć bila kapljice rastaljene stijene. Nakon hlađenja ostala su zarobljena u finijem materijalu, poput kamenih kuglica u prastaroj kozmičkoj smjesi.
Znanstvenici već dugo pokušavaju objasniti kako su te kapljice nastale. No Hal Levison iz Instituta Southwest Research, prvi autor novog rada objavljenog u časopisu Science Advances, ističe da ga još više iznenađuje nešto drugo: kako su se ta sitna zrna mogla okupiti u tako ujednačena asteroidna tijela.
Drugim riječima, nije dovoljno objasniti iskru koja je rastalila stijenu. Treba objasniti i kako su se milijarde sitnih zrnaca skupile, ostale zajedno i postale matična tijela meteorita koje danas nalazimo na Zemlji.
Rani Sunčev sustav bio je pun sudara mladih planeta
Novo objašnjenje seli priču u jednu od najburnijih faza nastanka Sunčeva sustava. Dok Zemlja, Mars, Venera i Merkur još nisu bili dovršeni planeti, oko mladog Sunca kružila su velika stjenovita tijela koja su se neprestano sudarala, spajala i razbijala.
Takvi udari mogli su izbaciti velike količine rastaljenog i čvrstog materijala. Prema simulacijama koje je proveo istraživački tim, dio tog materijala nije odmah odletio u svemir. Ostao je vezan gravitacijom za pogođeno tijelo i oblikovao gust, rotirajući disk oko mladog protoplaneta.
U takvom disku hondrule nisu bile razbacane bez reda po ranom Sunčevu sustavu. Mogle su se zadržati na jednom mjestu, zgusnuti i postupno ugraditi u veća tijela. Iz tog materijala, tvrde istraživači, mogli su nastati mali sateliti asteroidnih veličina.
Levison uspoređuje taj proces s nastankom Marsovih mjeseca, Fobosa i Deimosa. U oba slučaja riječ je o materijalu koji kruži oko većeg tijela i s vremenom se može skupiti u zasebne objekte. Razlika je u tome što su drevni sateliti iz novog modela imali drukčiju sudbinu.
Mali satelit mogao je pobjeći i postati asteroid
Sudbina tih malih satelita u modelu nije završavala nužno oko tijela uz koje su nastali. U ranom Sunčevu sustavu orbite su se stalno mijenjale, a bliski susreti s drugim velikim tijelima mogli su neke od njih izbaciti iz prvotne putanje.
Tada bi takav objekt prestao biti mjesec u pravom smislu riječi. Više ne bi kružio oko mladog planetarnog tijela, nego bi nastavio put oko Sunca, kao asteroid.
U tome je ključ nove ideje. Asteroidi iz kojih potječu hondriti, najčešći kameni meteoriti pronađeni na Zemlji, možda nisu samo zbijeni ostaci prašine i stijena iz prvih dana Sunčeva sustava. Možda su dio mnogo konkretnije priče: mali sateliti nastali u diskovima krhotina nakon velikih sudara, zatim izbačeni iz svojih izvornih orbita.
Kasniji udari mogli su ih razlomiti. Njihovi su fragmenti milijardama godina putovali Sunčevim sustavom, sve dok neki nisu završili kao meteoriti na Zemlji.
Takav model još mora proći najtežu provjeru: mora se usporediti sa stvarnim kemijskim i izotopnim zapisom u meteoritima. Ako se ta veza potvrdi, hondrit u muzejskoj vitrini više ne bi bio samo ostatak prastarog materijala. Bio bi komadić izgubljenog malog mjeseca, nastalog u vremenu kada su se planeti još sudarali i gradili.