Šezdesetih godina prošlog stoljeća, dok su Sjedinjene Države i Sovjetski Savez vodili utrku za Mjesec, Frank Sinatra pjevao je “Fly Me to the Moon” optimističnu himnu epohe koja je vjerovala da su granice neba tek početak. Kada je 1969. Neil Armstrong zakoračio na lunarnu površinu, pjesma je postala simbol vremena u kojem je sve izgledalo moguće. Danas, objašnjava Simonetta Di Pippo, direktorica Laboratorija za razvoj svemirske ekonomije (Space Economy Evolution Lab) pri Sveučilištu Bocconi, više od pola stoljeća kasnije, čovječanstvo se ponovno okreće Mjesecu — ali ne samo da ga posjeti, već da na njemu ostane.
Sjedinjene Države, Kina i njihovi partneri već planiraju gradnju trajnih postaja na Mjesecu. No što više zemalja ulazi u tu novu utrku, to je veća opasnost da suradnju zamijeni rivalstvo. Pitanje koje se nameće nije samo kako doći do Mjeseca, nego kako tamo živjeti bez sukoba, piše Di Pippo.
Led, resursi i novi teritoriji interesa
Južni pol Mjeseca postao je najpoželjnije odredište budućih misija. Tamo se, u kraterima koji nikada ne vide Sunce, nalazi led, izvor vode, kisika i raketnog goriva. Ti su resursi dragocjeni jer omogućuju dugotrajan boravak i daljnja istraživanja. Uz to, Mjesec bi mogao skrivati i rijetke metale, nužne za suvremenu industriju i zelene tehnologije.
Problem je što resursa nema mnogo. Makar tako mislimo sada. Mjesta pogodna za slijetanje i izgradnju postaja ograničena su, a svaka država želi osigurati stratešku prednost. U takvom kontekstu, Mjesec može lako postati novo bojno polje, ovaj put ne za teritorij, nego za resurse i prestiž.
Da bi se takav scenarij izbjegao, međunarodno pravo morat će uhvatiti korak s tehnologijom. Ugovor o svemiru iz 1967. godine i dalje je temeljni dokument: zabranjuje prisvajanje svemirskih tijela i propisuje da je istraživanje svemira zajedničko pravo svih nacija. No tada nitko nije zamišljao kolonije s rudarskim bušotinama i 3D ispisanim kupolama. Danas se pravni jezik suočava s vrlo stvarnim pitanjem: ako neka zemlja iskopava led ili rude, znači li to da taj dio Mjeseca postaje njezin?
Pravni vakuum u nastajanju
Kako bi se izbjegla pravna praznina, Sjedinjene Države su pokrenule Sporazum Artemis (Artemis Accords), skup smjernica koje definiraju ponašanje u svemiru. U članku 10. stoji da “vađenje svemirskih resursa ne predstavlja nacionalno prisvajanje”. U teoriji, to znači da se može eksploatirati bez “osvajanja”. U praksi, međutim, mnogi to vide kao opasan presedan.
Sporazum također uvode koncept “sigurnosnih zona” oko mjesta gdje se obavlja rad. Cilj je izbjeći ometanje i nesreće, ali kritičari upozoravaju da takve zone mogu postati paravan za stvaranje ekskluzivnih teritorija. Čak i ako ne postoji zastava u tlu, kontrola pristupa određenom području može značiti isto što i vlasništvo.
Trenutno je 56 država potpisalo Artemis Accords, među njima i Tajland i Senegal zanimljivo, obje sudjeluju i u kineskom projektu International Lunar Research Station (ILRS). Njihova dvostruka uloga mogla bi postati most između suprotstavljenih blokova, pokazujući da suradnja nije nemoguća. Hrvatska nije potpisala sporazum.
S druge strane, takozvani Moon Treaty, usvojen 1979. pod okriljem Ujedinjenih naroda, nudi još ambiciozniji pristup. Poziva na potpunu transparentnost, razmjenu informacija i zajedničko upravljanje lunarnim resursima. No ključne svemirske silem SAD, Kina i Rusija, nikada ga nisu potpisale. Razlozi su politički i ekonomski: nitko ne želi ograničiti vlastite interese.
Ipak, taj sporazum ostaje najbliže što čovječanstvo ima globalnom “ustavu” za Mjesec, piše Di Pippo. Ako bi se ažurirao i prilagodio novim tehnologijama, mogao bi postati pravni temelj mirne lunarne ere.
Stari Mjesec, stari izazovi
Sjedinjene Države i Kina sada ulaze u novu utrku za Mjesec, prvu između tih dviju sila, i to s ciljem trajnog ostanka. NASA planira postaju Artemis Base Camp, dok Kina sa svojim partnerima razvija međunarodnu istraživačku stanicu ILRS. Prve faze izgradnje očekuju se tijekom sljedećeg desetljeća.
Misija Artemis II, zakazana za veljaču 2026., nosit će četiri astronauta u obilazak Mjeseca.
NASA je nedavno predstavila novu generaciju astronauta, među kojima je čak 60 posto žena, što povijesni presedan koji jasno pokazuje da se svemirska politika mijenja. Kina je, s druge strane, uspješno testirala svoj lunarni modul Lanyue te proširila suradnju u okviru programa ILRS na zemlje koje nikada prije nisu sudjelovale u misijama s ljudskom posadom.
Takav razvoj događaja otvara prostor za oprezan optimizam. Po prvi put u povijesti, utrka za Mjesec mogla bi prerasti u suradnju umjesto u sukob. No to će ovisiti o spremnosti država da svoje nacionalne ambicije podrede zajedničkim pravilima i dugoročnim interesima čovječanstva.
Koncept “Divljeg zapada”, u kojem vrijedi pravilo “tko prvi dođe, njegovo je”, ne može opstati u 21. stoljeću, kaže Di Pippo. Kada se ljudi ponovno spuste na Mjesec, svi će biti Zemljani, bez obzira na zastavu na rukavu.
Svemir može postati pozornica za rivalstvo, ali i prostor za najviši oblik diplomacije. Može potaknuti nove sukobe, ili stvoriti nove temelje povjerenja. Hoće li Mjesec postati poligon za suradnju ili novo nadmetanje, ovisit će o tome koliko smo doista spremni ostaviti iza sebe obrasce prošlog stoljeća.
Čovječanstvo sada ima priliku dokazati da je sazrelo. Širenje našeg prisustva izvan Zemlje najveći je izazov stoljeća, i test kolektivne zrelosti. Ako uspijemo surađivati na Mjesecu, možda ćemo prvi put pokazati da smo doista spremni za zvijezde.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
