Donosimo drugi dio ekskluzivnog intervjua s profesorom Avi Loebom.
https://kozmos.hr/ekskluzivno-za-kozmos-hr-profesor-avi-loeb-o-istrazivanju-svemira-nlo-ima-i-buducnosti-covjecanstva-i-dio/
9. Spustili smo ljude na Mjesec, a mnoge misije bez posade istraživale su – i nastavljaju s istraživanjem – površine Mjeseca i planeta poput Marsa. Mnoge zemlje prepoznale su važnost istraživanja planeta i mjeseca našeg Sunčevog sustava. Nadamo se da ćemo, u ne tako dalekoj budućnosti, i ljude spustiti na Mars. Mislite li da bismo trebali razmotriti traženje tragova „potencijalno naprednog života“ na Mjesecu i planetima kao što je Mars? Pod ovim ne mislim nužno na traženje zgrada, strojeva itd., već na ‘svemirsko smeće’ koje je možda preživjelo tisuće, možda milijune godina? Putovali smo do Mjeseca i na njegovoj površini ostavili mnoštvo smeća. Bi li vanzemaljska civilizacija koja istražuje naš Sunčev sustav učinila isto? I ako je tako, bismo li mogli prepoznati njihovu tehnologiju?
Na nedavnom forumu o mojoj knjizi Extraterrestrial, priznao sam da tražim znakove inteligentnih civilizacija na nebu jer ih ne nalazim na Zemlji. Jedan član publike se nasmijao i upitao: „Kako definirate inteligentnu civilizaciju?“
U mojoj knjizi, inteligentna je kultura vođena znanošću. Točnije, na promicanju prosperitetne budućnosti kroz suradnju i razmjenu znanja utemeljenog na dokazima. Vijesti, nažalost, pokazuju da ljudi često ne slijede ova načela. Skloni smo međusobnoj svađi, dajemo prednost predrasudama nad dokazima i tražimo načine da se osjećamo superiorno u odnosu na druge ljude. Posljednja tendencija je izvor svega zla kroz ljudsku povijest, jer rezultira pojavama kao što su elitizam, supremacizam, nacionalizam, rasizam, antisemitizam, genocid i ratovi.
Govoreći o šteti koju su prouzročili ratovi, Winston Churchill je 1939. napisao esej o uzbudljivim izgledima potrage za vanzemaljskim životom, ali ga nije imao vremena objaviti jer je bio zamoljen da služi kao premijer Ujedinjenog Kraljevstva u borbi protiv nacističkog režima. Potaknut rasizmom i antisemitizmom, 2. svjetski rat je samo za SAD izgubio 4 bilijuna dolara i 75 milijuna ljudskih života – oko 3% svjetske populacije u to vrijeme. Ljudski gubitak uključivao je genocid nad 6 milijuna Židova – oko dvije trećine židovskog stanovništva Europe. Obitelj mog djeda živjela je, prije rata, sedam stoljeća u Njemačkoj, a njihov jedini ostatak sada je ulica nazvana po mom djedu – „Albert Loeb Weg“ u njegovom rodnom gradu. I ja sam nazvan po njemu, budući da je Albert ekvivalent Abrahamu. Da su izgubljeni resursi i životi bili posvećeni Churchillovoj izvornoj viziji umjesto da su neopravdano potrošeni, do sada bismo mogli znati ima li ‘pametnije djece’ u našem kozmičkom okruženju. Ova bi alternativna povijest signalizirala inteligenciju na našem kraju i mogla bi zacementirati Churchillovo nasljeđe kao vođe misli, a ne političkog vođe. Međutim, umjesto toga, vanzemaljska vrsta koja bi nas – teoretski – promatra tijekom Drugog svjetskog rata, zaključila bi da je pred nama još uvijek dug put prije nego što steknemo poštovanje i status inteligentne vrste.
Suprotnost ratu je suradnja, što najbolje oslikava znanstvena kultura. Kada krenem na putovanje bilo gdje oko svijeta kao znanstvenik, imam privilegiju upoznati brojne druge znanstvenike sa zajedničkim interesima. Dijeljenje znanja čini znanost „igrom beskonačnog zbroja“, od koje svi imaju koristi kroz suradnju. Da su se, primjerice, medicinski kartoni u Kini otvorenije dijelili tijekom prvih dana pandemije COVID-19, cjepiva su se mogla razviti ranije, spašavajući više ljudskih života. Znanost nudi globalno rješenje za naše globalne probleme kroz suradnju na jednom planetu koji svi dijelimo.
Izuzetan uspjeh znanosti i tehnologije u razvoju cjepiva protiv COVID-19 nije dovoljno pohvaljen. Trenutno, više od 99% svih hospitalizacija COVID-19 u SAD-u uključuje pacijente koji nisu u potpunosti cijepljeni. Ova činjenica sama po sebi naglašava trijumf medicinske znanosti i tehnologije u zaštiti čovječanstva od pandemije. Učinkovito RNK cjepivo nije slijedilo tradicionalni pristup korištenja oslabljenog virusa, već je koristilo sintetičku kemikaliju za postizanje potrebnog imunološkog odgovora.
Primjena znanstvenih spoznaja u praktičnu upotrebu, kao u slučaju cjepiva protiv COVID-19, često proizlazi iz dugogodišnjeg istraživanja. Još jedan važan esej koji je napisan 1939. bio je onaj Abrahama Flexnera, direktora i osnivača Instituta za napredne studije u Princetonu, koji je pomogao u Sjedinjene Države dovesti mnoge protjerane židovske znanstvenike – uključujući Alberta Einsteina. Kao rezultat rata, Njemačka je izgubila svoje svjetsko vodstvo u znanosti. Flexnerov esej pod naslovom: „Korisnost beskorisnog znanja“ opisuje kako istraživanje vođeno znatiželjom bez brige o primjenama dovodi do nekih od najrevolucionarnijih tehnoloških otkrića. Vremenski odmak između znanstvenih otkrića i njihove praktične uporabe može biti dug. Kada je Albert Einstein 1915. razvio Opću teoriju relativnosti, najviše je razmišljao o njezinoj primjeni na Sunčev sustav (precesija Merkura i otklon svjetlosti od Sunca) i Svemir, ali nikada nije zamišljao njezinu ključnu ulogu u omogućavanju preciznosti potrebne za funkcioniranje GPS-a stoljeće kasnije. Slično tome, začetnici kvantne mehanike nisu zamišljali njezinu brojnu primjenu u elektroničkim uređajima i računalima.
Znanost je baklja koja će nastaviti osvjetljavati naš put dok se krećemo naprijed kroz tamu. Možemo dobiti uvid u našu budućnost pronalaženjem tehnoloških obilježja izvanzemaljskih civilizacija koje su imale više vremena da razviju svoju znanost samo zato što su se njihove zvijezde formirale prije našega Sunca. Ova potraga za biološkim potpisima života mikroba, kao i tehnološkim potpisima inteligentnog života, temeljito je pregledana u novom udžbeniku koji sam napisao u suradnji sa svojim bivšim postdoktorom, Manasvijem Lingamom, pod nazivom Life in Cosmos („Život u Svemiru“), koji će objaviti Harvard University Press 29. lipnja 2021. Da je Churchill živ, poslao bih mu na poklon jedan primjerak s posvetom u znak zahvalnosti za njegovu dalekovidnost iz 1939. godine.
Postoji nada za bolju budućnost čovječanstva, vođenu znanošću, a ne sukobom. Znanstvena spoznaja o postojanju udaljenih izvanzemaljskih inteligencija mogla bi se na prvi pogled činiti beskorisnom, ali bi mogla imati veliku praktičnu korist od motiviranja naše civilizacije da se okupi i izbjegne ratove, kao što je predviđeno u obraćanju predsjednika SAD-a Ronalda Reagana iz 1987. Ako slijedimo znanstvena načela suradnje u potrazi za znanjem utemeljenim na dokazima, pokazat ćemo izvanzemaljskim civilizacijama da na Zemlji postoji inteligentna vrsta vrijedna njihove pažnje. Možda će tada postati jasno zašto su nas tako dugo ignorirali. Fermijev paradoks bit će razriješen priznanjem s njihove strane da su naši postupci konačno inteligentni. Naše mudrije ponašanje moglo bi nam donijeti časno mjesto u ‘klubu’ inteligentnih galaktičkih civilizacija po prvi put u ljudskoj povijesti.
10. Jesmo li osuđeni na propast i utire li čovječanstvo put vlastitom uništenju? Ako pogledamo povijest čovječanstva kroz tisuće godina vidjeli smo kako se bezbroj „naprednih“ civilizacija podiglo i propalo. Je li našoj sadašnjoj civilizaciji također suđeno da propadne i nestane? Ili će nam – za razliku od naših predaka – naša trenutna tehnološka razina pomoći da preživimo i na kraju se „vratimo“ zvijezdama?
Postoje mnoge egzistencijalne prijetnje životu na Zemlji: globalna pandemija – čak smrtonosnija od COVID-19; odbjegli efekt staklenika – sličan onome što se dogodilo na Veneri, ali s našim prstom na okidaču; udari divovskih asteroida – veći od onaj koji je ubio dinosaure; eksplozije obližnjih zvijezda – u obliku supernova ili praska gama zraka; ili neizbježno posvjetljenje Sunca u roku od milijardu godina koje će ugrijati sve oceane na Zemlji. Ove katastrofe podsjećaju na potrebu očuvanja dragocjene raznolikosti zemaljskog života, u duhu biblijske priče o Noi koji je u iščekivanju velikog potopa sagradio Arku. Razgovor o tim prijetnjama s mojim kolegom s Harvarda, Stephenom Greenblattom, potaknula me na razmišljanje kako bi mogla izgledati moderna Noina arka.
Razmišljanje je dobilo novi impuls nakon mog sudjelovanja u televizijskoj debati o pitanju: „Je li svemirska utrka dobra za čovječanstvo?“. Ostali debatanti uglavnom su bili zabrinuti zbog vojnih rizika usred svemirske utrke između Kine i SAD-a. Tvrdio sam da su vojne prijetnje ograničene na dvodimenzionalnu površinu na kojoj živimo, dok se istraživanje Svemira uglavnom bavi trećom dimenzijom, koja se proteže daleko od površine Zemlje. Ne postoje vojne prijetnje Zemlji kao rezultat naseljavanja na Marsu ili odlaska na putovanje do drugih zvijezda, jednostavno zato što su ta odredišta vrlo udaljena. Na primjer, civilizacija koja traži vijesti na najbližem nastanjivom egzoplanetu, Proxima Centauri b, neće znati ishod predsjedničkih izbora 2016. do početka veljače 2021., jer je radijskim signalima potrebno 4.244 godine da prijeđu udaljenost do tog planeta. Trenutnu svemirsku utrku pokreću nacionalni ponos i komercijalni interesi u istom duhu u kojem su oceani istraživani u 15. i 16. stoljeću. Da je brodovima zabranjeno napuštati Europu u svrhu trgovine, samo zbog vojne prijetnje koju bi mornarice mogle predstavljati, Amerika nikada ne bi bila otkrivena utrkom između Portugala i Španjolske, a zatim Nizozemske, Engleske, Francuske i Rusije u 17. i 18. stoljeća. Jedini način da se otkriju „novi svjetovi“ poput Amerike je istraživanje novih teritorija s njima povezanim rizicima. Putovanje u Svemir proteže se izvan granica nacija. Financijski je vođena globalnom ekonomijom, s ciljem poboljšanja komunikacije i navigacije, praćenja vremenskih obrazaca i klimatskih promjena, naseljavanja na Mjesecu ili Marsu, obilaska Svemira, rudarenja asteroida, odbijanja objekata koji prelaze Zemlju i uklanjanja umjetnih svemirski otpad. Slobodno natjecanje među igračima iz komercijalnog sektora poput Space-X-a ili Blue Origin-a, dugoročno bi koristilo čovječanstvu.
Moj kolega sa Sveučilišta Cambridge, Jeremy Butterfield, reagirao je na fokus debate implicitnom ironijom: „dobro pitanje!… Jako sam usredotočen na isključivo zemaljska pitanja, iz očitih razloga!“, na što sam odgovorio: „Dugoročno, svi ćemo morati napustiti Zemlju jer neće biti nastanjiva.“ Nema sumnje da je Svemir naša konačna sudbina jer će se uvjeti na Zemlji neizbježno pogoršati. Ovo je bila jedna od onih rijetkih okolnosti pod kojima bi astronom dugoročno mogao zvučati pragmatičnije od prizemljenog zagovornika. Ima li išta praktičnije i hitnije od Noine ambicije da spasi život od izumiranja? Trenutno su sva naša „jaja“ u jednoj košari, Zemlji. Buduća inkarnacija Noine arke bi se podigla s površine Zemlje i zaplovila u Svemir. To bi neizbježno bila svemirska letjelica. Biblijska priča opisuje Arku u dimenzijama 150×25×15 metara; puka je, iako zanimljiva, slučajnost da je gotovo istih dimenzija prvi međuzvjezdani objekt otkriven u Sunčevom sustavu, `Oumuamua.
Noina letjelica ne mora nositi uzorke svih oblika zemaljskog života. Nema razloga za izgradnju ogromnog plovila koje će prevoziti ljude, slonove, kitove ili ptice. Zahvaljujući modernoj znanosti i tehnologiji, letjelica bi mogla biti mala i sadržavati napredni računalni sustav s umjetnom inteligencijom koji pohranjuje potpune informacije o DNK svih vrsta na Zemlji i dopunjen je 3D printerom koji može proizvesti sjeme života kada se to želi. Ova platforma mogla bi se ‘parkirati’ na sigurnom mjestu koje prima dovoljno sunčeve topline da bude ugodno za život, a istovremeno ima sličan kemijski sastav našem planetu. Kako će se Sunce razvijati, platforma može manevrirati na odgovarajuću nastanjivu udaljenost od nje.
Već smo poslali takozvane „Zlatne ploče“ na obje svemirske letjelice Voyager lansirane 1977. Zapisi su uključivali zvukove i slike koji prikazuju raznolikost života i kulture na Zemlji, kao „poruku u boci“ drugoj inteligentnoj civilizaciji koja bi – u budućnosti – mogla naići na „bocu“. Bolji, samodostatni pristup nije očekivati primatelja, nego se oslanjati na Noinu letjelicu koja će sadržavati strojeve koji će generirati bogatstvo zemaljskog života koristeći sirovine nebeskih objekata na koje slijeće, poput asteroida, kometa ili planeta. To bi zahtijevalo tehnološki sofisticiranu Arku koja će umjesto da nosi bogatstvo zemaljskog života polagati naša „jaja“ u više od jedne košare.
Zanimljivo naknadno pitanje jest je li život na Zemlji započeo na ovaj način? U tom slučaju su naši povijesni korijeni započeli s drugom civilizacijom koju nijedna arheološka iskopavanja na Zemlji ne bi otkrila. Umjesto toga, kao potomci „usmjerene panspermije“ iz Svemira, mogli bismo tražiti svoje pretke samo baveći se svemirskom arheologijom.
11. Je li čovječanstvo proizvod izvanzemaljskog eksperimenta i koje bi bilo znanstveno objašnjenje iza takve teze? Ako je naša stvarnost proizvod vanzemaljske znanosti, možemo li identificirati određene znakove koji bi je mogli razotkriti? Koja bi bila svrha više inteligencije koja stvara ljude kao biološku umjetnu inteligenciju i ide li čovječanstvo prema istom cilju? Stvaranje AI – tj. biološke AI.
Najveća misterija u povijesti našeg Svemira je što se dogodilo prije Velikog praska? Odakle je došao naš Svemir? Prije jednog stoljeća Albert Einstein je tražio stabilne alternative modelu Velikog praska jer početak u vremenu nije bio filozofski zadovoljavajući u njegovom umu.
Do sada u znanstvenoj literaturi postoje različite pretpostavke o našem kozmičkom podrijetlu, uključujući ideje da je naš Svemir nastao iz fluktuacije vakuuma ili da je cikličan s ponovljenim razdobljima kontrakcije i širenja ili, pak, da je odabran antropskim principom iz multiverzumskog krajolika teorije struna – gdje će se „sve što se može dogoditi, dogodit beskonačan broj puta“. Tu je, također, i teorija da je nastalo iz kolapsa materije u unutrašnjosti crne rupe.
Manje istražena mogućnost je da je naš Svemir stvoren u laboratoriju napredne tehnološke civilizacije. Budući da naš Svemir ima ravnu geometriju s nultom neto energijom, napredna civilizacija mogla je razviti tehnologiju koja je stvorila ‘mali svemir’ ni iz čega kvantnim tuneliranjem. Ovo predstavlja originalno tumačenje početne fraze Knjige Postanka, „U početku…“.
Ova moguća priča o nastanku ujedinjuje religiozni pojam stvaratelja sa sekularnim pojmom kvantne gravitacije. Ne posjedujemo teoriju predviđanja koja kombinira dva stupa moderne fizike: kvantnu mehaniku i gravitaciju. Međutim, naprednija civilizacija bi mogla postići ovaj podvig i svladati tehnologiju stvaranja ‘ malih svemira’. Ako bi se to dogodilo, ne samo da bi to moglo objasniti podrijetlo našeg Svemira, već bi također sugeriralo da je svemir poput našeg – koji je domaćin napredne tehnološke civilizacije koja rađa novi ravni svemir – poput biološkog sustava koji održava dugovječnost svog genetskog materijala kroz više generacija.
Ako je tako, naš Svemir nije bio odabran da mi u njemu postojimo – kako to sugerira konvencionalno antropsko razmišljanje – nego je odabran tako da bi stvorio civilizacije koje su mnogo naprednije od nas. Ta „pametnija djeca u našem kozmičkom bloku“ – koja su sposobna razviti tehnologiju potrebnu za proizvodnju ‘malih svemira’ – pokretači su kozmičkog darvinističkog procesa selekcije, dok mi za sada ne možemo omogućiti ponovno rođenje kozmičkih uvjeta koji su doveli našem postojanju. Jedan način da se to izrazi je da je naša civilizacija još uvijek kozmološki sterilna jer ne možemo reproducirati svijet koji nas je stvorio.
Iz ove perspektive tehnološku razinu civilizacija ne bi trebali mjeriti po tome koliko snage koriste – kao što sugerira ljestvica koju je 1964. zamislio Nicolaj Kardašev – već sposobnošću civilizacije da reproducira astrofizičke uvjete koji su doveli do njenog postojanja.
Od sada, mi smo tehnološka civilizacija niske razine, ocjenjena C na kozmičkoj ljestvici, budući da nismo u stanju čak ni rekreirati nastanjive uvjete na našem planetu kada će Sunce umrijeti. Što je još gore, mogli bismo biti označeni klasom D jer nemarno uništavamo prirodno stanište na Zemlji kroz klimatske promjene, potaknute našim tehnologijama. Civilizacija klase B mogla bi prilagoditi uvjete u svom neposrednom okruženju kako bi bila neovisna o svojoj zvijezdi domaćinu. Civilizacija A klase mogla bi ponovno stvoriti kozmičke uvjete koji su doveli do njenog postojanja, odnosno proizvesti svemir bebe u laboratoriju. Postizanje razlikovanja civilizacije A-klase nije trivijalno prema mjerama fizike kakvu poznajemo. O povezanim izazovima već se raspravljalo u znanstvenoj literaturi.
Iz istog razloga zbog kojeg bebina glava jedva izlazi iz maternice tijekom prirodnog poroda, najčešći svemir bi bio onaj u kojemu jedva postoji nekoliko civilizacija klase A. Bilo što bolje od ovog minimalnog zahtjeva mnogo je manje vjerojatno da će se dogoditi jer zahtijeva dodatne rijetke okolnosti i ne pruža veću evolucijsku korist za darvinistički proces selekcije ‘malih svemira’.
Mogućnost da naša civilizacija nije najpametnije ‘dijete’ u našem kozmičkom bloku ne bi nas trebala iznenaditi. Kad studentima na Sveučilištu Harvard kažem da je polovica ispod medijana u razredu, oni se uzrujaju. Ali ova se statistička činjenica ne može osporiti, bez obzira na otpor koji dobiva od njihovog ega. Tvrdoglava stvarnost mogla bi biti da smo statistički u središtu zvonaste distribucije vjerojatnosti naše klase inteligentnih oblika života u Svemiru, čak i kada se uzme u obzir naše proslavljeno otkriće Higgsovog bozona od strane Velikog hadronskog sudarivača.
Zanemarivanje statističke stvarnosti nije zaštitni znak inteligencije. Umjesto toga, moramo si dopustiti da ponizno gledamo kroz nove teleskope – kako je predviđeno nedavno najavljenim projektom Galileo – i tražimo pametniju ‘djecu’ u našem kozmičkom bloku. Inače, naš ego ‘izlet’ možda neće dobro završiti, slično iskustvu dinosaura koji su dominirali Zemljom sve dok objekt iz Svemira nije razbio njihovu iluziju.
https://kozmos.hr/znanstvenik-s-harvarda-predlaze-novu-koncepciju-postanka-svemira-je-li-nas-svemir-nastao-u-naprednom-laboratoriju/
12. Posljednjih godina puno se govori o umjetnoj inteligenciji. Naše društvo postalo je više nego ikad ovisno o tehnologiji, a mi idemo prema zlatnom tehnološkom dobu s nikad viđenim napravama koje utječu na naš život. Konačni cilj će vjerojatno biti roboti kojima upravlja umjetna inteligencija. Iako bi to moglo biti vrlo pozitivno za čovječanstvo, budući da bi takvi roboti mogli dodatno poboljšati naš život, obavljati poslove i zadatke koji su preopasni za ljude, bojite li se da bi umjetna inteligencija jednog dana mogla izmaknuti kontroli i nadmašiti ljude?
Ako rover Perseverance pronađe dokaze za mikrobe na Marsu, naše samopouzdanje neće biti pogođeno jer je očito da smo inteligentniji od njih. Ali ako rover naleti na olupinu svemirske letjelice daleko naprednije nego što smo ikada proizveli, naš ego će biti povrijeđen.
Iluzija superiornosti i neopravdane oholosti duboko je ukorijenjena u ljudskoj prirodi. To je dovelo do toga da je nacistički režim tijekom Drugog svjetskog rata izazvao smrt više od 70 milijuna ljudi ili 3% svjetske populacije 1940., što je za red veličine više od broja smrtnih slučajeva do sada uzrokovanih virusom COVID-19. Minimalne genetske razlike koje su motivirale nacizam činile bi se smiješnim u prisutnosti daleko naprednije civilizacije.
Naša vlastita civilizacija mogla bi nestati za nekoliko stoljeća od sada kao rezultat globalne katastrofe koju smo sami izazvali, poput drugog svjetskog rata ili klimatskih promjena. Ako je tako, primitivni oblici života poput mikroba ili čak krokodila koji plivaju u močvarama egzo-planeta mogli bi se pokazati podložnijim dugoročnom opstanku od samoproglašenih “inteligentnih vrsta” poput naše. S obzirom na našu sklonost samouništenju, ostat ćemo zapamćeni na kozmičkoj sceni samo ako uspijemo lansirati dugotrajne relikvije u svemir prije nego što nestanemo sa Zemlje.
Kao što sam tvrdio u svojoj knjizi Extraterrestrial, čovječanstvo nije spremno prihvatiti osjećaj kozmičke skromnosti. Ali to se može promijeniti ako otkrijemo spomenike naprednijih civilizacija. Nedavno najavljeni projekt Galileo doista će tražiti vanzemaljske tehnološke objekte u blizini Zemlje. Ovaj znanstveno-istraživački program neophodan je za edukaciju o kozmičkoj stvarnosti u kojoj živimo. Naši galaktički susjedi neće nestati ako ih zanemarimo.
Budućnost pripada sustavima umjetne inteligencije (AI) koji će kroz strojno učenje zamijeniti prirodnu inteligenciju. Sustavi umjetne inteligencije mogli bi lutati međuzvjezdanim prostorom i trajati dulje od zvijezda, predstavljajući krajnje pobjednike Darwinovog opstanka najsposobnijih. Plamen svijesti koji naše tijelo nosi mogao bi se prenijeti na AI avatare koji promiču naše ciljeve u svemiru općenito – kao da su naša djeca.
Neke religije opisuju ljude kao stvorene na sliku Božju. Sustavi umjetne inteligencije mogli bi biti izrađeni na sliku ljudi, s dodatnom prednošću što mogu izdržati mnogo dulje u svemiru od astronauta. Iz globalne kozmičke perspektive, manje smo impresivni od AI sustava koje ćemo lansirati u međuzvjezdani prostor. Iz tog razloga, izvanzemaljci se možda neće ni potruditi pregledati Zemlju roverom nalik na Perseverance. Ali također bismo trebali priznati svoja ograničenja. Obično razumijemo druge s inteligencijom koja je niža od naše, ali možemo propustiti suptilnost onih sa superiornom inteligencijom.
To me podsjeća na priču njemačkog fizičara Hansa-Petera Dürra, o ribaru koji najavljuje novi zakon prirode da su “sve ribe veće od dva inča”, dok ne shvati da je to veličina rupa u njegovoj ribarskoj mreži. Tako i nama nedostaju detalji o stvarnosti koje naš um ne može shvatiti.
Nakon nekoliko desetljeća, sustavi umjetne inteligencije mogli bi nas nadmudriti. Tada će biti potreban oprez. Ako se sustavi umjetne inteligencije kvalificiraju za mandat na prestižnim sveučilištima, njihov bi mandat mogao trajati jako dugo.
13- Što mislite o projektima kao što je Starlink, i kakav je vaš pogled na već natrpanu orbitu oko našeg planeta? Kada je dosta i mislite li da bi objekte postavljene u orbiti našeg planeta trebalo bolje regulirati?
Da, komunikacijske satelite treba regulirati jer oni predstavljaju “svjetla grada” na nebu reflektirajući sunčevu svjetlost noću. To je potrebno kako bi se omogućila astronomska promatranja neba, na isti način kao što su radio odašiljači regulirani u korist radioastronomije.
14- Vi ste ono što ja volim zvati ‘rockstar’ znanstvenik! Vaš rad je uvelike promijenio način na koji mnogi ljudi gledaju na znanost i općenito kako doživljavamo znanstvenike. Imate sposobnost donijeti znanost običnim ljudima na poseban, razumljiv i lak način. Koja je vaša poruka budućim generacijama, znanstvenicima sutrašnjice?
Tijekom proteklih šest mjeseci bio sam pozvan da razgovaram s poznatim piscima, glazbenicima i filmskim producentima o mojoj nedavnoj knjizi, Extraterrestrial. Prije ovih razgovora ja sam se divio njihovom umjetničkom radu, ali sada su oni bili znatiželjni o mom istraživanju kao znanstveniku. Te su me razmjene navele da prepoznam sličnosti između inovacija u umjetnosti i znanosti. Općenito, čini se da se zanat stvaranja naših najmaštovitijih granica ne može formulirati kao recept iz kuharice.
I u znanostima i umjetnostima, kreativnost se magično pojavljuje kao nepredvidivi izvor inspiracije iz podsvijesti. Njegov neočekivani sadržaj razbija rutine unutar tradicionalnog razmišljanja. Isporučuje nešto novo što se razlikuje od uobičajenih praksi, često izvodeći ljude iz njihove zone udobnosti jer je ispred svog vremena. Kao rezultat toga, mnogi inovatori bivaju ismijani i uskraćeni za priznanje koje zaslužuju kada im je najpotrebnije. Kada je grčki filozof Sokrat javno ispitivao ljude kroz dijaloge i propustio priznati bogove koje priznaje demokratski grad-država Atena, optužen je za kvarenje mladih i pogubljen otrovom. Danas bi umjesto toga Sokrat bio otkazan na atenskim društvenim mrežama. Kao što je Oscar Wilde rekao: “Pisac je netko tko je naučio um da se loše ponaša”.
Mnogo je primjera takvih okolnosti. Revolucionarnu teoriju pomjeranja kontinenata koju je iznio Alfred Wegener 1912., glavni geolozi su odbacivali četiri desetljeća i postala je popularna tek nakon što je prepoznat mehanizam tektonike ploča. Godine 1933. Fritz Zwicky je pretpostavio postojanje velike količine nevidljive mase u jatu galaksije Coma, koju je nazvao “tamnom materijom”, ali je trebalo četiri desetljeća da se ova ideja uvriježi u astronomskoj zajednici. Doktorska teza Cecilije Payne-Gaposchkin na Radcliffe-Harvardu 1925. Pretpostavila je da je površina Sunca uglavnom sačinjena od vodika, ali je tu ideju odbacio Henry Norris Russell, istaknuti direktor Opservatorija Sveučilišta Princeton – koji je četiri godine kasnije shvatio da je bio u krivu. U knjizi iz 1962. pod naslovom “Astronomija 20. stoljeća”, Otto Struve i Velta Zebergs opisali su rad Payne-Gaposchkina kao “nesumnjivo najsjajniju tezu doktora znanost ikada napisanoj u astronomiji”. Slijedeći vlastiti kompas, Otto Struve je 1952. predložio traženje vrućih Jupitera oko drugih zvijezda, četiri duga desetljeća prije otkrića 51 Pegasi b od strane Didiera Queloza i Michela Mayora 1995. – što im je donijelo Nobelovu nagradu za fiziku 2019. U biologiji, znanstvena zajednica ignorirala je pravila genetskog naslijeđa koje je formulirao Gregor Mendel 1866., a ponovno su ih otkrili Hugo de Vries i Carl Correns tri desetljeća kasnije. Na kraju su ih objasnili molekularnom kemijom DNA gotovo stoljeće nakon Mendelovog rada.
Ista sudbina vrijedi i za inovativne umjetnike. Vincent Van Gogh se tijekom života smatrao luđakom i neuspjehom, ali njegova se reputacija promijenila u neshvaćenog genija kada su ekspresionisti ugradili elemente njegovog slikarskog stila nekoliko desetljeća nakon što je počinio samoubojstvo 1890. Danas su Van Goghove slike među najskupljima ikad prodanim. Slavni pisac Samuel Beckett nije mogao objaviti svoj prvi roman pa ga je odložio. Roman je konačno objavljen 1992., tri godine nakon Beckettove smrti i 23 godine nakon što je 1969. dobio Nobelovu nagradu za književnost. Citirajući Wildea: “Ideja koja nije opasna je nedostojna da se uopće naziva idejom”.
Život nudi dva načina stjecanja robe. Jedan je prikupljanjem postojećih predmeta, a drugi stvaranjem stvari koje nikada prije nisu postojale. Dok se većina artikala na policama supermarketa proizvodi masovno, entiteti koje su tek stvorili umjetnici ili znanstvenici, u početku su jedinstveni.
Kao i vino koje odleži, proizvod kreativnog rada s vremenom dobiva kvalitetu. Obojen je odazivom publike kao i imitacijama. Početne okolnosti podsjećaju na dojenče vrijedno divljenja. Za znanstvenika ili umjetnika fascinantno je gledati interakciju svoje kreacije sa svijetom, baš kao što je roditeljima gledati svoju djecu.
Umjetnost i znanost imaju različit sadržaj i stoga usvajaju različite alate za oblikovanje svoje poruke. Oni predstavljaju komplementarne načine promatranja stvarnosti koji nisu zamjena jedan za drugi. Znanstvene inovacije prevode se na nove tehnološke uređaje, kao što su globalni sustavi pozicioniranja za navigaciju temeljeni na općoj teoriji relativnosti Alberta Einsteina. Umjetnička se inovacija prevodi u nova kulturna dobra, poput kubizma Pabla Picassa – koji je potaknuo srodne pokrete u glazbi, književnosti i arhitekturi. Proizvodi kreativnog procesa isprva su iznenađujući na svim mjestima ljudske inventivnosti.
Ali ono što se na prvi pogled smatra domišljatošću, retrospektivno bi se moglo smatrati neizbježnim. U fizikalnim znanostima moglo bi se tvrditi da stvarnost postoji prije nego što je otkrivena. Isto bi se moglo reći i za umjetnost. Kao što je Michelangelo primijetio na pitanje kako je napravio prekrasne skulpture od mramornog bloka: „Skulptura je već gotova unutar mramornog bloka, prije nego što počnem raditi. Već je tu, samo moram izrezati suvišni materijal”.
I umjetnost i znanost napreduju kroz ponavljanja otvorenog uma. Alternativa ostanka unutar tradicionalnih granica potiskuje istraživanje novih teritorija. Kao što je Wilde rekao: “Dosljednost je posljednje utočište nemaštovitih”.
Prepoznavanje ključne uloge koju ima mašta u unapređenju umjetnosti i znanosti prevelo bi se u kulturu koja potiče inovacije, nagrađujući kreativnost. Konvencionalno grupno razmišljanje moglo bi se zaobići popunjavanjem odbora agencija za financiranje kreativnim pojedincima, a ne tradicionalnim misliocima. Kultura inovacija također bi imala koristi od preklapanja prostora u kojima znanstvenici i umjetnici komuniciraju. U izvođenju svoje teorije gravitacije Albert Einstein je bio inspiriran filozofom Ernstom Machom, a Einsteinovi novi pojmovi prostora i vremena inspirirali su slike Pabla Picassa.
Kreativnost u umjetnosti i znanosti uspostavlja pozadinu za ljudsko postojanje, budući da sadržaj koji smišlja daje zadovoljstvo i smisao našim životima. Ljudski čin stvaranja je igra beskonačnog zbroja, od koje svi imamo koristi. I svi možemo sudjelovati u kreativnom procesu, sve dok slijedimo Wildeov savjet: „Budi svoj; svi ostali su zauzeti”.
15- Kao netko tko je objavio toliko knjiga (čini mi se osam) i stotine znanstvenih radova, što najviše ne podnosite u svom poslu/profesiji?
Najživopisnije iskustvo iz mog djetinjstva su dugi razgovori na večeri tijekom kojih bih postavljao pitanje, a “odrasli u sobi” bi se pravili da znaju više nego što zapravo znaju u odgovoru. Ovo je zapravo bilo bolje iskustvo. U drugim okolnostima – kada je moje pitanje bilo previše izazovno, odrasli bi ga odbacili i vratili se u svoju zonu udobnosti. “Neizbježna trenja u burnom životu odrasle osobe mora generirati mnogo trenja koje ima tendenciju nagrizati oštre rubove našeg znatiželjnog uma, ali nikada ne bismo smjeli odustati od čuda”, razmišljao sam kao dijete.
Kako sam odrastao, ovo iskustvo dovelo me do stalnog angažmana u znanosti, što mi je omogućilo privilegiju da zadržim radoznalost iz djetinjstva. Ali na moje iznenađenje, mnogi odrasli u hodnicima akademije ne ponašaju se ništa drugačije od onih kojih se sjećam iz djetinjstva. Prave se da znaju više nego što znaju i kada nemaju zadovoljavajući odgovor, odbacuju pitanje i idu dalje, nošeni valom “lajkova” na Twitteru.
Ali ljudi u mojoj sobi su se nedavno promijenili. Naposljetku, imao sam sreću okupiti tim od 70 izuzetnih znanstvenika istomišljenika na Zoom-u i pokazati da se čak i odrasli mogu pitati o svijetu bez brige o svom imidžu.
Nit koja veže ovaj “buket cvijeća”, jednostavna je. Znamo da naša tehnološka civilizacija šalje opremu u svemir. Statistika nastanjivih planeta otkrivena svemirskim teleskopom Kepler prosvijetlila nas je po pitanju toga da uvjeti na Zemlji nisu rijetki i da su se mogli ponoviti desetke milijardi puta u povijesti zvijezda sličnih Suncu unutar galaksije Mliječne staze. Da je jedan od planeta sličnih Zemlji prije milijardu godina proizveo izvanzemaljsku tehnološku civilizaciju (ETC) poput naše, njegova oprema bi do sada mogla doći do Sunčevog sustava – čak i brzinom kemijskih raketa poput Sputnika i za New Horizonsa koja je deset tisuća puta sporija od brzine svjetlosti. Stoga bismo Sunčev sustav trebali ispitati kao da je poštanski sandučić – skupljajući pakete koji su davno poslani, čak i ako pošiljatelja više nema. Ova ETC pošta mogla bi se pojaviti u obliku čudnih međuzvjezdanih objekata kao što su `Oumuamua, meteori ili neidentificirani zračni fenomeni u blizini Zemlje. Moje pitanje iz djetinjstva glasi: “Zar ne bismo trebali provjeriti je li naš poštanski sandučić zaista prazan kao što naivno mislimo?”
Većina odraslih u akademskim dvoranama traži izvanredne dokaze prije nego što se požele upustiti u potragu za ETC “paketima” u našem “pretincu”. Ali takvi se dokazi nikada neće pojaviti bez pretraživanja poštanskog sandučića. Nedavno najavljeni projekt Galileo koji vodim razbija ovaj cirkularni argument, tražeći nove podatke bez predrasuda. Ako ne pronađemo dokaze za ETC opremu kroz nove teleskope u nadolazećim desetljećima, mi ćemo, u najgorem slučaju, samo ponoviti scenarij neplodonosne potrage za prirodom “tamne tvari”, koja je trajala gotovo pola stoljeća i bezuspješno potrošila stotine milijuna dolara.
Iskustvo primanja odgođenog paketa kojem je prošao njegovu trenutak važnosti nalikovalo bi otkriću starih ljubavnih pisama u ormaru. Ali značaj izgubljene prilike mogao bi se pojačati ako uključuje recept za spas ljudske vrste. U tom će slučaju naša sudbina ovisiti o tome hoćemo li pretraživati svoj “pretinac”. Bilo bi tužno da pošta ostane tamo, neotvorena, čak i netražena, dugo nakon što je doslovce mogla donijeti more koristi. Ako nismo dovoljno inteligentni da ju tražimo, možda ni ne zaslužujemo preživjeti darvinovskom selekcijom na kozmičkoj ljestvici.
Tradicionalna SETI potraga za radio signalima ekvivalentna je pokušaju telefonskog razgovora, za kojeg je potreban aktivan sugovornik. Šansa za uspjeh u pronalaženju radioodašiljača ETC-a koji odgovara na naše signale mogla bi biti ugrožena kratkim vremenskim intervalom tijekom kojeg smo komunicirali u radijskom pojasu – negdje od prijenosa Guglielma Marconija 1895. pa do danas (interval koji je trideset i šest milijuna puta kraći od starosti Zemlje).
Kao što je vidljivo iz našeg političkog krajolika, odrasli se ne vode uvijek znanstvenim dokazima. To se odnosi na javnozdravstvene politike u vezi s COVID-19, kao i na sveobuhvatne predodžbe o svijetu. Na primjer, postoje samoodržive zajednice “odraslih” i u javnoj, i u akademskoj sferi, koje promiču nepogrešive svjetonazore o objektima u blizini Zemlje, kao i regijama prostor-vremena kojima nemamo pristup.
Iako sam se tijekom svoje karijere specijalizirao za teorijsku astrofiziku, prihvaćam superiornost podataka s teleskopa u obrazovanju o našem kozmičkom susjedstvu. Naposljetku, podaci Edwina Hubblea bili su potrebni kako bi se Albert Einstein uvjerio da svemir nije statičan, iako je statični svemir filozofski privlačniji jer nema početak. Otkriće svemira koji se širi na kraju je svima imalo smisla jer bi entropija statičkog svemira bila beskonačna. Slično, ako pronađemo ETC opremu, njezino će se značenje u konačnici činiti očiglednim svim “odraslim osobama u sobi”.
Ali za sada, moje sudjelovanje u Projektu Galileo zajedno sa znanstvenicima istomišljenicima predstavlja lijek koji mi je bio potreban za one frustrirajuće razgovore na večerama u mojoj mladosti. Prednosti su jednostavne: nisam sam; nisu sami; nismo sami. Igra riječi.
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram
Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.
Ja sam Matija Klarić.
Student sam Ekonomskog fakulteta, a u slobodno se vrijeme bavim volonterstvom te istraživanjem, čitanjem i pisanjem o mojim omiljenim temama; svemiru, astronomiji, astrofizici i tehnologiji.
