Zamislite istraživača koji se u jednom satu kreće više od kilometra, prikuplja uzorke, improvizira kada oprema zakaže i prepoznaje zanimljive geološke oblike na licu mjesta. Usporedite to s roverom koji se kreće brzinom od 150 metara na sat, bez mogućnosti donošenja odluka bez podrške sa Zemlje. Ovdje ne govorimo o nekoj distopijskoj usporedbi čovjeka i stroja, već o stvarnosti lunarne eksploracije.
Iako su robotske misije neusporedivo jeftinije i sigurnije, njihova učinkovitost u terenskim istraživanjima još uvijek daleko zaostaje za ljudskom. Tipična procjena među inženjerima glasi: ono što robot napravi za cijeli dan, astronaut postigne u nekoliko minuta.
Ljudi su jači, brži, prilagodljiviji i kreativniji od trenutnih robota. Mogu donositi odluke u stvarnom vremenu, prepoznati neočekivane fenomene i reagirati bez čekanja na upute iz kontrolnog centra. Osim toga, ljudska prisutnost omogućuje znatno šire istraživačke ciljeve – nešto što je bilo jasno već u prvim Apollo misijama.
Znanstveni učinak Apolla i dalje nadmašuje sve misije
U samo 12 i pol dana izravnog kontakta s Mjesecom, astronauti iz programa Apollo donijeli su uzorke, mjerenja i opažanja koji su rezultirali s gotovo 3.000 znanstvenih radova. Za usporedbu, desetljeća robotskih misija na Marsu, uključujući rovere i landere, rezultirala su s otprilike tisuću znanstvenih publikacija.
Gledano kroz prizmu ulaganja po znanstvenom rezultatu, ljudske misije daju neusporediv povrat. Iako su barem deset puta skuplje od robotskih, njihova znanstvena vrijednost višestruko nadmašuje razliku u troškovima.
Mjesec nije samo platforma za znanstvena istraživanja, Mjesec je potencijalno ključni izvor resursa za svemirsku industriju. Njegova površina sadrži spojeve metana, amonijaka i atomskog kisika, kao i obilne količine vode u obliku leda. Ti elementi mogli bi se koristiti za proizvodnju goriva, kisika ili čak građevinskih materijala, čime bi se drastično smanjila ovisnost o teretima s Zemlje.
Zbog znatno slabije gravitacije, s Mjeseca je lakše slati teret prema Marsu, asteroidima i drugim odredištima u Sunčevu sustavu. Umjesto da najteže dijelove svemirskih letjelica lansiramo sa Zemlje, mogli bismo ih izrađivati i lansirati iz lunarne orbite.
Bez ljudi nema industrije izvan Zemlje
Iako se često zamišlja kako će buduće lunarne tvornice biti potpuno automatizirane, stvarnost je daleko od toga. Trenutno nemamo dovoljno tehničkog znanja, iskustva ni infrastrukture za takve sustave. Moramo naučiti kako funkcionira rudarenje u uvjetima slabe gravitacije, kako filtrirati ultra-fini mjesečev prah i kako identificirati nalazišta bogata korisnim elementima.
U početnoj fazi razvoja bit će potrebne stotine radnih sati, i to ljudskih. Automatizacija može doći tek kasnije, ali prvi iskopi, prva mjerenja i prve pogonske jedinice morat će osigurati astronauti.
Ljudi su istraživačka vrsta. Tisućama godina širili smo se u nove krajeve, prelazili oceane, prelazili ledene mostove i krotili pustinje. Danas je naš najbliži “novi svijet” udaljen tek nekoliko dana leta.
Mjesec više nije tek mistični nebeski objekt. On je prava, fizička lokacija, mjesto gdje bi jednog dana mogli nastati naselja, industrijske zone, pa čak i prve svemirske zajednice. Neki pojedinci već danas razmatraju ideju lunarne kolonizacije, financirane iz privatnih sredstava. Ako su voljni ulagati vlastiti kapital u taj san, zašto bismo ih sprječavali?
Uostalom, cijeli NASA-in proračun čini manje od jedan posto federalnog budžeta SAD-a. Drugim riječima, u kontekstu ukupne potrošnje, svemirski program gotovo da i ne košta. A povrat koji donosi, znanstveno, gospodarski i civilizacijski, teško je precijeniti.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
