Voynichev rukopis možda je stvarni jezik jer poštuje jedno zanimljivo pravilo

Od svih nerazjašnjenih rukopisa iz prošlosti nijedan ne izaziva toliku zbunjenost kao Voynichev rukopis. Ova tajanstvena knjiga, prepuna neobičnih crteža nepoznatih biljaka i zagonetnih astroloških simbola, već je stoljećima otporna na pokušaje dešifriranja. Iako je dostupna javnosti i znanstveno proučavana, sadržaj ostaje neshvatljiv — ali čini se da ipak slijedi zakonitosti stvarnog jezika.

Prema istraživaču Keaganu Breweru s australskog sveučilišta Macquarie, datiranje pergamenta pokazuje s 95-postotnom sigurnošću da je nastao između 1404. i 1438. godine. Najraniji poznati vlasnik bio je suradnik cara Rudolfa II., što ostavlja više od stotinu godina povijesti rukopisa nepoznatima.

Neki elementi na ilustracijama, poput znakova zodijaka, oblika krune i posebnog tipa utvrda s nazubljenim vrhovima, upućuju na to da rukopis potječe iz južne Njemačke ili sjeverne Italije.

Voynichev rukopis i Zipfov zakon

Iako nitko još nije uspio protumačiti što rukopis zapravo znači, njegova struktura riječi prati nešto poznato kao Zipfov zakon — matematičku pravilnost koju dijele svi poznati jezici. Prema tom zakonu, najčešće korištena riječ u jeziku pojavljuje se otprilike dvostruko češće od sljedeće najčešće riječi, tri puta češće od treće, i tako dalje. Ova raspodjela nije vezana uz značenje riječi, već uz njihovu statističku pojavu u jeziku.

Zipfovo je opažanje staro oko 80 godina, ali ga poštuju svi veći jezici: engleski, španjolski, hindi, mandarinski. I iznenađujuće, čini se da ga poštuje i Voynichev rukopis — iako sadržaj ne razumijemo, obrasci korištenja riječi u skladu su s onima u stvarnim jezicima. Analize objavljene u nekoliko studija potvrđuju ovu pravilnost i ističu da takva složenost nije nešto što bi mogla proizvesti slučajna ili lažna poruka iz 15. stoljeća.

Istraživači koji su primijenili informacijsko-teorijsku analizu zaključili su da je riječ o strukturiranom jeziku s karakteristikama stvarnog morfološkog sustava — riječi pokazuju slične prefikse i sufikse, što upućuje na pravila u formiranju značenja. To podsjeća na jezike poput kineskog ili staroegipatskog, gdje oblik riječi vizualno odražava njihovo značenje.

Unatoč tome, kroz godine su se pojavljivale brojne tvrdnje o navodnom dešifriranju. Jedna hipoteza tvrdi da je rukopis pisan na nekom obliku turskoga jezika, ali nijedna teorija nije dobila općeprihvaćenu potvrdu. Čak i Zipfov zakon, iako se dosljedno pojavljuje, nije do kraja razjašnjen. Postoji više ideja o tome zašto jezici poštuju ovu raspodjelu — od statističkih zakonitosti, preko ograničenja ljudskog pamćenja, do pokušaja govornika da smanje napor u izražavanju, dok slušatelji žele što veću jasnoću.

Još je zanimljivije to što se Zipfova pravilnost pojavljuje i u djelima poput “O postanku vrsta” Charlesa Darwina. Dakle, čim tekst dosegne dovoljnu količinu riječi, bez obzira na autora ili temu, čini se da se spontano organizira prema ovom matematičkom obrascu.

“Neobičnost ove pravilnosti zaslužuje dodatno razmišljanje,” navodi jedno znanstveno izvješće. “Nema očitog razloga zašto bi učestalost riječi trebala slijediti tako precizno pravilo, pogotovo jer ono ne uključuje nikakvo značenje samih riječi.”

I baš tu dolazimo do prave zagonetke. Ako je Voynichev rukopis prevara, kako je netko u 15. stoljeću — stoljećima prije nego što je Zipf formulirao zakon — uspio stvoriti tekst koji se savršeno ponaša poput stvarnog jezika?