Kada se spomene Voynichev rukopis, mnogi odmah pomisle kako ovaj drevni tekst predstavlja više od onoga što se na prvu čini. Tijekom godina pročitali smo brojne članke koji ovom drevnom tekstu pripisuju magične, gotovo nadnaravne porijekle. Od nevjerojatnih priča kako predstavlja jezik izvanzemaljaca, do teksta o alkemiji i zlokobnoj crnoj magiji. Istina je da je ovaj drevni dokument ostao misterij koji stručnjaci nisu uspjeli razriješiti. Sada su se, međutim, stvari promijenile i stručnjaci vjeruju da bi konačno mogli znati o čemu je zapravo riječ u Voynichevom rukopisu.
Voynichev rukopis već dugo zbunjuje i fascinira povjesničare i javnost. Ovaj kasnosrednjovjekovni dokument obiluje ilustracijama zvijezda i planeta, biljaka, zodijačkih simbola, golih žena te plavih i zelenih tekućina. Međutim, sam tekst—za koji se smatra da je djelo pet različitih pisara—još uvijek je šifriran i nepročitan. U članku objavljenom u časopisu Social History of Medicine, Michelle L. Lewis predlaža da je jedna od tema ovog tajanstvenog rukopisa seks, te da najveći dijagram prikazuje seks i začeće.
Kasnosrednjovjekovna seksologija i ginekologija
Istraživanja Voynichevog rukopisa otkrila su nekoliko tragova o njegovu porijeklu. Radiokarbonsko datiranje ukazuje s 95% vjerojatnošću da su kože upotrijebljene za izradu rukopisa potekle od životinja koje su uginule između 1404. i 1438. godine. No, njegov najraniji sigurno poznati vlasnik bio je suradnik cara Svetog Rimskog Carstva Rudolfa II, koji je živio od 1552. do 1612. godine, ostavljajući tako preko stoljeća vlasništva nepoznatim. Ilustracije poput zodijačkih simbola, krunskog dizajna i specifičnog oblika zidina dvorca nazvanog lastin rep sugeriraju da je rukopis nastao u južnonjemačkim ili sjevernoitalskim kulturnim područjima. Jedan odjeljak sadržava ilustracije golih žena koje drže predmete uz ili usmjerene prema svojim genitalijama, što upućuje na to da ilustracije nisu isključivo biljne ili astronomske prirode. Kako bi razumjeli ove slike, znanstvenici su istražili kasnosrednjovjekovnu ginekologiju i seksologiju, koje su liječnici tog vremena često nazivali “ženskim tajnama”.
Prvo su proučavali rad bavarskog liječnika Johanna Hartlieba (oko 1410-1468), koji je bio suvremenik i geografski blizak izradi Voynichevog rukopisa. Hartlieb je pisao o biljkama, ženama, magiji, astronomiji i kupeljima. Također je preporučivao upotrebu “tajnih slova” (poput šifri, tajnih abeceda ili sličnih metoda) za prikrivanje medicinskih recepata i postupaka koji bi mogli rezultirati kontracepcijom, abortusom ili sterilnošću. Analizirajući njegova djela, znanstvenici su shvatili stavove koji bi mogli biti motivacija za korištenje šifriranja u to vrijeme. Na primjer, Hartlieb je bio izrazito zabrinut zbog širenja “ženskih tajni”. Bojao se da bi njegovi spisi mogli omogućiti izvanbračni seks te da bi ga Bog mogao osuditi zbog toga.
U svojim nešifriranim spisima, Hartlieb je izbjegavao ili oklijevao pisati o određenim temama, kao što je žensko seksualno zadovoljstvo, “ispravni” položaji za začeće, savjeti o prehrani koji mijenjaju libido te informacije o otrovnim, halucinogenim, kontraceptivnim ili abortivnim biljkama. Pišući na narodnom bavarskom jeziku za muške aristokrate, umjesto na akademskom latinskom, Hartlieb je smatrao da takva znanja trebaju biti zabranjena od pristupa seksualnim radnicama, običnim ljudima, djeci, a ponekad i samim ženama koje su postajale sve pismenije. Kao čovjek koji je cijenio heteroseksualni brak i žensku “skromnost” te osuđivao požudu, promiskuitet i prostituciju, bio je posve tipičan za svoje okruženje.
‘Rozete’ i mnogobrojne tajne Voynichevog rukopisa
Ako su takvi stavovi bili rašireni u to doba, je li cenzura “ženskih tajni” također bila uobičajena? Kratak odgovor je: da. Tijekom istraživanja znanstvenici su dešifrirali niz šifara iz tog razdoblja (iako nijednu iz Voynichevog rukopisa). Najduža je bila 21-linijska šifra iz kasno-srednjovjekovne sjeverne Italije koja je prikrivala recept s ginekološkom primjenom, uključujući i abortus. Znanstvenici su naišli i na brojne primjere samocenzure autora te brisanja ili uništavanja informacija u ginekološkim i/ili seksološkim tekstovima. Cenzori bi često prikrivali samo nekoliko riječi, obično genitalne termine ili nazive biljaka u receptima, ali ponekad bi uklonili cijele stranice ili poglavlja. Jedan bavarski rukopis sadržavao je recepte za nevidljivost i ‘čarolije za seksualno prisiljavanje žena’, nakon čega su dvije stranice uklonjene uz napomenu da je to učinjeno “ne bez razloga”.
Analizirajući ilustracije Voynichevog rukopisa kroz ovu perspektivu, znanstveni predlažu da takozvane rozete—najveća i najelaboratnija ilustracija rukopisa—predstavljaju kasnosrednjovjekovno razumijevanje seksa i začeća. Njihov prijedlog je u skladu s patrijarhalnom kulturom tog vremena i rješava mnoge od očitih kontradikcija rukopisa. Također omogućuje znanstvenicima identifikaciju nekoliko značajki ilustracije. U kasnosrednjovjekovno doba vjerovalo se da maternica ima sedam komora, a rodnica dvije otvorine (jedna vanjska i jedna unutarnja). Znanstvenici vjeruju da devet velikih krugova Rozeta predstavlja ove, pri čemu središnji krug predstavlja vanjski otvor, a krug u gornjem lijevom kutu unutarnji otvor. Osam vanjskih krugova ima glatke rubove jer predstavljaju unutarnju anatomiju, dok središnji krug ima oblikovan rub jer predstavlja vanjsku anatomiju. Abu Bakr Al-Rāzī, perzijski liječnik koji je utjecao na kasnosrednjovjekovnu europsku medicinu, napisao je da u rodnicama djevica postoji pet malih vena, koje vidimo kako se protežu od gornjeg lijevog kruga prema središtu.
Liječnici su tada vjerovali da su za začeće potrebne muške i ženske komponente, koje su obje nazivali “spermom”. Te su prikazane žutom (muškom) i plavom (ženskom) bojom. Žene su, prema njihovom mišljenju, osjećale užitak od kretanja dvije sperme u maternici, što je prikazano kroz linije i uzorke. Također se vjerovalo da maternica ima dva roga ili šiljka, što znanstvenici kažu je vidjlijvo na krugovima u gornjem desnom i donjem desnom kutu. Dvorci i gradske zidine mogu predstavljati igru riječi na njemački izraz “schloss,” koji ima značenja uključujući “dvorac,” “brava,” “ženski genitaliji” i “ženski zdjelici”. Dva sunca u dalekom gornjem lijevom i donjem desnom kutu vjerojatno odražavaju Aristotelovo vjerovanje da sunce pruža prirodnu toplinu embriju tijekom njegova ranog razvoja. Iako mnoge značajke ilustracije još uvijek nisu razumijene, ovaj novi znanstveni prijedlog zaslužuje temeljito promatranje.
