Gotovo pola stoljeća nakon lansiranja, legendarna sonda stiže do povijesne granice, udaljenosti koju svjetlost prijeđe u jednom danu.
U studenome 2026. čovječanstvo će svjedočiti jedinstvenom događaju: Voyager 1 postat će prvi objekt izrađen ljudskom rukom koji se nalazi točno jedan svjetlosni dan od Zemlje, na oko 25,9 milijardi kilometara udaljenosti. To je put koji svjetlost prijeđe u 24 sata, a Voyageru je za to trebalo gotovo 50 godina neprekidnog putovanja.
Granice svjetlosti i upornosti
Svemir je golem, a naše su letjelice nevjerojatno spore. Rekord brzine ljudskog putovanja još uvijek drži misija Apollo 10 iz 1969. godine — 39.937 kilometara na sat. Čak i tom brzinom, putovanje do Sunca trajalo bi više od 155 dana. Za usporedbu, svjetlosti za isti put treba samo osam minuta i dvadeset sekundi.
Parker Solar Probe leti brže od 690 tisuća kilometara na sat, brže od bilo koje druge letjelice koju je čovjek ikada stvorio. Čak i pri brzini od 690 tisuća km/h, Parker Solar Probe je tek točkica u usporedbi sa svjetlošću, ona juri više od 1.500 puta brže.
Sonda Voyager 1, lansirana 1977., danas juri brzinom od oko 61.200 kilometara na sat i nalazi se više od 169 astronomskih jedinica (AU) od Zemlje. Prešla je granicu heliosfere, zatim heliopauze, i sada tiho plovi kroz međuzvjezdani prostor. Trenutno signal koji odašilje NASA-i putuje 23 sata, 29 minuta i 27 sekundi prije nego što stigne do nas. Da bi se ta udaljenost zaokružila na punih 24 svjetlosna sata, potrebno je još nešto više od godinu dana putovanja.
Prema izračunima astronoma Alfreda Carpinetija s portala IFLScience, temeljenima na NASA-inom sustavu Eyes on the Solar System, taj će trenutak nastupiti 13. studenoga 2026. Nakon toga, Voyager 1 više nikada neće biti unutar granice od jednog svjetlosnog dana od Zemlje — čak i uz male promjene u udaljenosti koje nastaju zbog gibanja našeg planeta oko Sunca.
Put prema rubovima Sunčeva sustava
NASA procjenjuje da će Voyager 1 nastaviti slati podatke sve dok mu ne ponestane energije, vjerojatno početkom 2030-ih. No čak i kada njegovi instrumenti utihnu, putovanje neće završiti. Sonda će nastaviti svoj tihi let prema vanjskim rubovima Sunčeva sustava, prema Oortovu oblaku, golemoj, gotovo mitskoj regiji koja označava gravitacijsku granicu Sunčeva sustava.
“Oortov oblak obuhvaća milijarde zaleđenih tijela i predstavlja krajnji doseg Sunčeva utjecaja”, objašnjava NASA. “Kratkoperiodični kometi potječu iz unutarnjeg dijela, tzv. raspršenog diska, dok oni s dugim periodima dolaze iz vanjskog, sfernog sloja oblaka. Takvi kometi rijetko posjećuju Sunce, najčešće kada ih poremete prolazne zvijezde ili galaktičke plime.”
Prema postojećim procjenama, Oortov oblak mogao bi započinjati već na udaljenosti od oko 1.000 astronomskih jedinica. Ako je to doista tako, Voyager bi do njegovih unutarnjih granica mogao stići za približno 300 godina, a da ga u potpunosti napusti, tek za oko 30.000 godina.
Zvjezdani susreti u dalekoj budućnosti
Unatoč onoga što vidimo u filmovima, svemir nije prepun prepreka ni kaotičnih meteorskih polja, u stvarnosti je gotovo posve prazan. Upravo zato se očekuje da će Voyager 1 tisućljećima putovati neometano, bez ijednog sudara s većim objektima. Ipak, za otprilike 40 tisuća godina sonda će se približiti jednoj zvijezdi, crvenom patuljku Gliese 445, na udaljenost manju od one koja danas dijeli Zemlju i Sunce.
“Trebat će joj 35 godina da dosegne međuzvjezdani prostor, ali još 40 tisuća da se približi nekoj drugoj zvijezdi više nego našem Suncu“, navodi NASA. Gliese 445 pripada M-tipu zvijezda i ima oko trećinu Sunčeve mase. Do vremena tog susreta nalazit će se na udaljenosti od oko 3,5 svjetlosne godine.
Astronomski gledano, to ipak nije kraj putovanja. Prema istraživanju o budućim bliskim susretima sondi koje napuštaju Sunčev sustav, Voyager 1 bi za oko 303 tisuće godina mogao proći na svega 0,96 svjetlosnih godina od zvijezde TYC 3135-52-1. Ni tada neće biti dovoljno blizu da bi ga njezina gravitacija privukla, pa će sonda nastaviti slobodno ploviti galaksijom, noseći Zlatne ploče, poruku čovječanstva upućenu svemiru.
Znanstvenici procjenjuju da bi eventualni sudar sonde s nekom zvijezdom mogao nastupiti tek za nevjerojatnih 10²⁰ godina, vremenski raspon koji nadilazi sve što možemo pojmiti. Drugim riječima, Voyager 1 ima pred sobom gotovo beskonačnu budućnost: nijemi svjedok vremena koji će, dugo nakon što Zemlja utihne, nastaviti nositi naš trag kroz hladnu tišinu među zvijezdama.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
I loved as much as you will receive carried out right here The sketch is tasteful your authored subject matter stylish nonetheless you command get got an edginess over that you wish be delivering the following unwell unquestionably come further formerly again as exactly the same nearly very often inside case you shield this hike