Koristeći svemirski teleskop James Webb (JWST), međunarodni tim astronoma promatrao je galaksiju NGC 3256 koja je u procesu spajanja. Ovaj poduhvat, čiji su rezultati objavljeni 21. ožujka na otvorenom serveru arXiv, otkriva fascinantne detalje o dinamici molekularnih izbacivanja unutar ove neobične galaksije. NGC 3256 je neobična galaksija nastala sudarom dviju odvojenih galaksija u zviježđu Vela.
Galaksija NGC 3256, smještena u zviježđu Vela, udaljena je oko 122 milijuna svjetlosnih godina od Zemlje. Karakterizira je izuzetna aktivnost formiranja zvijezda, a sastoji se od dviju galaksija bogatih plinom koje se nalaze u naprednoj fazi spajanja, čineći je jednim od najsjajnijih objekata u našem kozmičkom susjedstvu. Galaksija NGC 3256 odlikuje se složenom strukturom, koja uključuje izraženo deformirane spiralne krakove i jasno vidljive trake prašine, što upućuje na intenzivne unutrašnje turbulencije. Precizne analize otkrivaju postojanje dviju središnjih jezgara: sjeverna jezgra, koja je aktivna i slobodna od prašine, te južna jezgra, koja je prekrivena obiljem prašine i karakterizira je slabiji intenzitet svjetlosti, naznačujući potencijalnu prisutnost mlade aktivne galaktičke jezgre (Active Galactic Nucleus – AGN).
Pod vodstvom Thomasa Bohna sa Sveučilišta u Hiroshimi, tim astronoma angažirao se na detaljnom proučavanju molekularnih izbacivanja iz centralnih jezgara galaksije NGC 3256, koristeći napredne instrumente JWST-a: Near-InfraRed Spectrograph (NIRSpec) i Mid-Infrared Instrument (MIRI). Istraživački cilj bio je dubinsko razumijevanje kinematike i energetike tih izbacivanja te ocjena njihovog utjecaja na međuzvjezdani medij (Interstellar Medium – ISM) galaksije.
Zahvaljujući izvanrednoj prostornoj razlučivosti JWST-a, tim je uspio provesti do sada najdetaljniju analizu izbacivanja toplog molekularnog vodika (H2), istražujući procese na razini od 40 do 100 parseka (pc). Analiza je otkrila koncentrirana izbacivanja toplog H2 plina iz južne jezgre, dok značajna izbacivanja iz sjeverne jezgre nisu zabilježena.
Izbacivanja iz južne jezgre protežu se na udaljenost do 2.300 svjetlosnih godina, dosežući deproiciranu maksimalnu brzinu od oko 1.000 km/s, pri čemu je najveći intenzitet emisije zabilježen na krajnjim granicama izbacivanja. Znanstvenici su izračunali masu izbacivanog toplog H2 plina na 890.000 solarnih masa, s omjerom tople i hladne mase od približno 4%. Procijenjeno trajanje izbacivanja bilo je 700.000 godina, a brzina izbacivanja iznosila je 1,3 solarne mase godišnje.
Studija ukazuje na to da veća koncentracija toplijeg plina u blizini južne jezgre sugerira da je upravo ona primarni izvor zagrijavanja za izbacivanje plina. Osim toga, istraživanje pokazuje da izbacivanja iz NGC 3256 stimuliraju formiranje zvijezda u pogođenim regijama, moguće djelujući kao šok-val. Ipak, istraživači naglašavaju da izbacujući plin ne pokazuje izravan negativan učinak na procese lokalnog stvaranja zvijezda.
