Što bi se dogodilo kad bi ljudi nestali sa lica Zemlje?

Što bi se dogodilo da ljudi iznenada nestanu sa Zemlje?

---

Čovječanstvo je ostavilo dubok trag na Zemlji, no što bi se dogodilo s planetom da nas iznenada više nema? Ova misao već stoljećima zaokuplja mislioce ali i znanstvenice, potičući nas na razmišljanje o ljudskom utjecaju na prirodu, našem nasljeđu i iznimnoj otpornosti Zemlje.

Kako objašnjava Carlton Basmajian, profesor urbanističkog planiranja sa Sveučilišta Iowa State, ideje o ljudskom izumiranju prisutne su u religijskim tekstovima i kulturnim mitovima već tisućama godina. Naše moderno doba, obilježeno atomskom energijom, pandemijama i klimatskim promjenama, donosi pojačanu svijest o mogućem nestanku ljudske vrste. Svaki napredak donosi sa sobom i dublji utjecaj na okoliš, kao i povećanu svijest o prolaznosti ljudskog postojanja.

Što bi se dogodilo s infrastrukturom?

Bez ljudi koji bi održavali infrastrukturu, gradovi bi ubrzo počeli propadati. Alan Weisman, autor knjige Svijet bez nas, objašnjava kako bi se urbani prostori dramatično promijenili bez stalne ljudske brige. Već unutar nekoliko dana prestale bi raditi elektroenergetske mreže, tuneli bi se poplavili, a zgrade bi počele prekrivati biljke i naseljavati životinje. Basmajian napominje kako bi vlaga i plijesan ubrzano uništavale zidove i temelje, dok bi olujni vjetrovi i padanje drveća oštećivali krovove, a požari bi se širili bez kontrole.

U roku od stoljeća, mnoge bi se građevine urušile zbog oštećenja uzrokovanih vlagom, pomicanjem tla i rastom biljaka. Drvene konstrukcije, posebno one sagrađene od lakših modernih materijala, prve bi propadale, dok bi čelični i stakleni neboderi trajali nešto duže, ali na kraju bi i oni popustili. Kamene građevine iz prošlih razdoblja opstale bi najduže, svjedočeći o otpornosti drevne arhitekture.

Povratak prirode: Divljina preuzima

Bez ljudi, prirodni ekosustavi počeli bi se širiti u područja koja su nekada pripadala ljudima. Divlji svijet preuzeo bi prostore koji su prije bili prekriveni zgradama, poljoprivredom i industrijom. Velike životinje, poput biljojeda i grabežljivaca, ponovno bi naseljavale staništa. Vrste koje su ljudi pripitomili, poput stoke i kućnih ljubimaca, teško bi preživjele bez ljudske pomoći, dok bi domaće mačke, zahvaljujući svojoj prilagodljivosti, mogle uspjeti kao lovci.

Bez ljudske intervencije, staništa bi se ponovno uspostavila, omogućujući ugroženim vrstama da se oporave i šume da se šire. Emisije ugljika prestale bi, ali posljedice klimatskih promjena osjetile bi se još tisućama godina. Weisman sugerira da bi određeni zagađivači i zračenje iz nuklearnih postrojenja mogli predstavljati privremene prepreke, no s vremenom bi priroda uspostavila ravnotežu.

Što bi se dogodilo s nuklearnim postrojenjima?

Bez održavanja, nuklearne elektrane bi zbog gubitka hlađenja mogle doživjeti topljenje reaktora. Weisman objašnjava kako bi ovakva topljenja prouzročila lokalnu devastaciju, no Zemljina ogromna površina spriječila bi da se štetni učinci šire globalno. Raniji nuklearni incidenti, poput Černobila, kontaminirali su određena područja, no nisu uzrokovali planetarnu katastrofu. Zone isključenja postale su jedinstveni ekosustavi, gdje divlji svijet napreduje bez ljudske prisutnosti.

Geološki zapisi ljudskog postojanja

Geološki slojevi Zemlje još će dugo čuvati dokaze o postojanju ljudske civilizacije, i to dugo nakon našeg nestanka. Fosilizirani ostaci gradova, cesta i raznih artefakata opstali bi tisućama godina. Ceste, zakopane strukture i izdržljivi materijali poput plastike i metala stvorit će jedinstveni sloj “tehnofosila“, svjedočanstvo ljudskog postojanja za buduće promatrače. Čak i u dalekoj budućnosti, tragovi ljudskog utjecaja ostali bi unutar Zemljinih slojeva, kako objašnjava paleobiolog Jan Zalasiewicz.

Evolucija preživjelih vrsta

U odsutnosti ljudi, evolucija bi se nastavila, favorizirajući prilagodljive vrste koje bi uspijevale u novom svijetu. Kao i tijekom prošlih masovnih izumiranja, opće prilagodljive vrste, poput štakora, mogle bi dominirati, prilagođavajući se promjenjivom okolišu i dostupnim resursima. Iako ljudi ne bi bili prisutni da svjedoče tome, život bi nastavio evoluirati, ispunjavajući prostor koji smo ostavili.

Zemlja bi nastavila svoje putovanje sve do trenutka kada Sunce postane crveni div, što će se dogoditi za nekoliko milijardi godina. Do tada bi svi tragovi ljudskog postojanja vjerojatno bili svedeni na tek udaljene uspomene, utisnute u slojevima stijena ili poslane u svemir putem sondi poput Voyagera, koje ‘vječno’ putuju kroz beskraj svemira.