U posljednje vrijeme dosta sam pisao o međuzvjezdanom objektu 3I/ATLAS i o teorijama koje je iznio astrofizičar profesor Avi Loeb s Harvarda. Naglašavam, riječ je o teorijama. Nekolicina glasnih ljudi, koji očito ne razumiju što taj pojam znači, redovito me napada jer o njima pišem. No upravo je u tome bit znanosti: iznositi hipoteze, analizirati podatke, promatrati i raspravljati.
Znanost napreduje kroz otvorenu razmjenu ideja, kroz prostor u kojem se hipoteze smiju propitivati bez straha od etiketa ili ismijavanja. Nažalost, društvene mreže često pretvaraju znanstvenu raspravu u poligon za osobne napade, kao da je samo postavljanje pitanja zločin. A postavljati pitanja znači biti znatiželjan, a znatiželja je temelj svake znanosti.
U nastavku donosim vrlo zanimljiv i detaljan tekst o takozvanim “anomalijama” koje je profesor Loeb naveo kao moguće dokaze da 3I/ATLAS nije običan komet, već umjetan objekt. Na te tvrdnje odgovorio je Jason Wright, profesor astronomije i astrofizike na Sveučilištu Penn State, član Centra za egzoplanete i nastanjive svjetove te ravnatelj Penn State Centra za istraživanje izvanzemaljske inteligencije (PSETI).
Wright u svom iscrpnom članku analizira svaku Loebovu “anomaliju” i pokazuje da za sve mogu postojati i prirodna objašnjenja, utemeljena na poznatoj fizici kometa i planetarnoj znanosti. Rezultat je racionalan, uravnotežen i znanstveno precizan odgovor koji vrijedi pročitati, ne zato da bismo “pobijedili” u raspravi, nego da bismo razumjeli kako funkcionira istinska znanstvena metoda. I KAKO funkcionira debata.
Harvardski astrofizičar Avi Loeb postao je jedno od najkontroverznijih imena suvremene astrofizike. Njegove teorije o međuzvjezdanim objektima, posebno o 3I/ATLAS-u, izazvale su snažne reakcije, od oduševljenja do podsmijeha. Prema Loebu, 3I/ATLAS pokazuje čitav niz “anomaličnih” ponašanja koja bi mogla upućivati na to da je riječ o umjetnom objektu, možda čak i o izvanzemaljskoj letjelici. Svoju procjenu mogućnosti formulirao je s oko 40 posto vjerojatnosti, dovoljno da izazove senzaciju, ali i da se ogradi od izravne tvrdnje.
Problem je, međutim, što za takve tvrdnje ne postoje nikakvi dokazi. Kako ističe profesor Wright, sve što 3I/ATLAS pokazuje savršeno se može uklopiti u ono što znanost već zna o kometima, pogotovo o onima koji dolaze izvan Sunčeva sustava.
Komet sa svim obilježjima kometa
Loeb je u početku koristio takozvani “pačji test (duck test)”: ako nešto izgleda kao komet, ponaša se kao komet i razvija komu i rep poput kometa, onda je komet. No kada su promatranja potvrdila upravo to, prvo ih je proglasio rezultatima “slabe promatračke tehnike”, a zatim “modelno ovisnim” zaključcima. Nakon što je Hubble nedvosmisleno pokazao komu i rep, Loeb je promijenio smjer, tvrdeći da bi i “svemirska letjelica” mogla imati iste karakteristike.
Ali 3I/ATLAS doista ima sve što komet mora imati: rep, komu i isparavanje plinova poput vode, ugljikova monoksida i ugljikova dioksida. Svjetlina mu se povećava kako se približava Suncu, baš kao i kod svih drugih kometa. Da Loeb nije spomenuo mogućnost “umjetnog porijekla”, nitko ne bi ni pomislio da je riječ o nečem drugom osim o kometu.
Planetarni znanstvenici pritom jasno poručuju: Loebove tvrdnje jednostavno nisu točne. Ne zato što odbacuju mogućnost izvanzemaljskih civilizacija, već zato što njegova tumačenja ne odgovaraju dostupnim podacima ni poznatoj fizici. Znanost nije neprijateljski nastrojena prema novim idejama, ali traži dokaze, ne dojmove.
Ipak, valja istaknuti da teorije same po sebi nisu tvrdnje, nego prijedlozi — načini da objasnimo pojave koje još ne razumijemo do kraja. One moraju biti predmet rasprave, provjere i, ako treba, pobijanja, ali u civiliziranom, argumentiranom tonu. Loeb je iznio niz hipoteza koje se mogu analizirati, kritizirati ili odbaciti, no pravo na znanstvenu raspravu ne bi smjelo biti napadano. Znanost napreduje upravo kroz otvorenu razmjenu ideja, ne kroz zabrane i etiketiranje onih koji ih iznose.
“Anomalni” kometi nisu ništa novo
Među astronomima postoji šala: “Kometi su poput mačaka, svi imaju rep, ali se ponašaju kako žele.” Drugim riječima, svaki komet ima svoju osobnost. Neki nemaju rep uopće, pa ih nazivamo manx kometima (po pasmini mačke bez repa), dok su drugi “tamni”, gotovo nevidljivi i oslobađaju plinove u sasvim neuobičajenim omjerima.
Zato pojam “anomalan komet” nije ništa novo ni izvanredno. Svaki komet odstupa od očekivanja na neki način. 3I/ATLAS, kao treći međuzvjezdani objekt koji smo ikad otkrili, po definiciji se mora razlikovati od kometa koji su nastali unutar našeg Sunčeva sustava. Njegov kemijski sastav, brzina, povijest izloženosti kozmičkom zračenju i uvjeti nastanka vjerojatno su potpuno drukčiji od onoga što poznajemo.
Kao što naglašava profesor Jason Wright, pravo pitanje nije “je li 3I/ATLAS anomalan”, nego “je li toliko anomalan da bi opravdao ideju da nije prirodni objekt”. Njegov odgovor je jasan: nije. Sve što vidimo može se objasniti poznatom fizikom kometa.
Ipak, treba priznati da teorije koje je iznio Avi Loeb nisu zlonamjerne, nego znanstvene u svojoj prirodi, hipoteze koje se mogu raspravljati, provjeravati i pobijati. Postavljanje pitanja nije dokaz senzacionalizma, već izraz znatiželje. Znanost bi trebala ostati prostor u kojem se teorije mogu iznositi i propitivati, ali uvijek uz argumente i međusobno poštovanje.
Tumačenja i razlike u pristupu
Avi Loeb iza sebe ima dugu i uspješnu znanstvenu karijeru. Profesor je teorijske astrofizike na Harvardu i autor brojnih radova koji su potaknuli rasprave o granicama našeg razumijevanja svemira. No, kako ističe Jason Wright, Loeb se ne bavi izravno planetarnom znanošću, područjem koje proučava komete i tijela Sunčeva sustava. Upravo u tome leži korijen mnogih neslaganja.
Dio znanstvene zajednice smatra da su neke Loebove interpretacije podataka o 3I/ATLAS-u previše slobodne, a da njegovi zaključci ne proizlaze uvijek iz čvrstih planetarnih modela. Wright napominje da su mnogi radovi o 3I/ATLAS-u objavljeni bez formalne stručne recenzije, što je izazvalo dodatne sumnje u njihovu metodološku čvrstoću.
Unatoč tome, Loeb je zaslužan za to što je temu međuzvjezdanih objekata približio široj javnosti i potaknuo razgovor o mogućim granicama prirodnih objašnjenja. Njegove teorije nisu tvrdnje, nego pozivi na raspravu, a upravo takva rasprava, utemeljena na podacima i uz međusobno poštovanje, čini samu srž znanstvenog napretka.
Wright pritom podsjeća da je pogrešna hipoteza jednako vrijedna kao i točna, jer svaka provjera jača znanje. Ono što razlikuje dobru znanost od loše nije pogreška sama po sebi, nego spremnost da se ona prepozna i ispravi kada podaci to zahtijevaju.
Zašto očekujemo da 3I/ATLAS bude “drugačiji”
3I/ATLAS je tek treći međuzvjezdani komet koji smo otkrili, nakon ‘Oumuamue i Borisova. Njegovo ponašanje, dakle, ne može biti identično onome što vidimo kod “domaćih” kometa iz Oortovog oblaka. Postoji nekoliko razloga za to.
Prvo, 3I/ATLAS dolazi iz potpuno drugačijeg planetarnog sustava, gdje su uvjeti nastanka, temperatura i kemijski sastav mogli biti posve drukčiji. Drugo, kroz galaksiju je putovao milijunima godina različitim putevima i pod utjecajem drukčijeg međuzvjezdanog zračenja. Treće, njegova brzina je znatno veća od brzine kometa u Sunčevom sustavu, pa se zagrijava i razvija drugačije. Sve to objašnjava njegove “posebnosti” bez ikakve potrebe za izvanzemaljskim objašnjenjem.
Analiza deset “anomaličnih” točaka
U svom odgovoru Jason Wright analizira deset “anomaličnih” obilježja koje je profesor Avi Loeb naveo kao moguće pokazatelje umjetnog porijekla objekta 3I/ATLAS. Wright ne dovodi u pitanje Loebovo pravo da iznosi hipoteze, već nastoji pokazati da se svaka od njih možda se može objasniti poznatim fizikalnim procesima koji prate ponašanje kometa.
Retrogradna putanja. Loeb ističe da se 3I/ATLAS kreće retrogradno, gotovo paralelno s ravninom ekliptike, što naziva statistički iznimnim slučajem. Wright napominje da je riječ o uobičajenoj pojavi među kometima i da izračun vjerojatnosti koji je izveden naknadno, kad su parametri već bili poznati, nema znanstvenu težinu.
Antirep. Loeb ju opisuje kao neobičnu pojavu, no slični efekti zabilježeni su kod više kometa, a fizikalni mehanizam koji ih uzrokuje poznat je desetljećima.
Procjena mase i ubrzanja. Wright navodi da su ranije procjene negravitacijskog ubrzanja mogle biti previše optimistične u pogledu preciznosti, što dovodi do neslaganja u izračunu mase jezgre. Takve razlike ne znače nužno da su podaci pogrešni, već da ih treba interpretirati u granicama njihove nesigurnosti.
Prolazak blizu planeta. Loeb spominje da se 3I/ATLAS “fino podesio” kako bi prošao relativno blizu Marsa, Venere i Jupitera. Wright objašnjava da su takva približavanja česta za objekte u ekliptičkoj ravnini i da ne impliciraju nikakav “namjerni” put.
Povišen udio nikla. Ovdje se svi slažu da je riječ o zanimljivom rezultatu. No visoki omjeri nikla prema željezu ili cijanidu ne odstupaju drastično od poznatih vrijednosti kod drugih kometa. Wright ističe da se takva kemijska raznolikost očekuje, osobito pri većim udaljenostima od Sunca, gdje se aktiviraju drukčiji procesi isparavanja.
Samo 4 % vode u plinovima. Riječ je o neuobičajenom, ali ne i jedinstvenom omjeru. Komet ispušta sve standardne plinove, vodu, ugljikov monoksid i ugljikov dioksidm samo u drukčijim proporcijama. To ukazuje na različit sastav, a ne na umjetno porijeklo.
Negativna polarizacija. Polarizacija svjetlosti na površini kometa očekivana je pojava, a kod 3I/ATLAS-a mjeri se u jačem intenzitetu nego inače. Wright napominje da iako je vrijednost neobično visoka, to nije dokaz nečeg neprirodnog, već naprotiv, zanimljiv uvid u građu čestica prašine.
Smjer dolaska i “Wow!” signal. Loeb primjećuje da se 3I/ATLAS približio iz smjera koji je donekle podudaran s povijesnim “Wow!” signalom, ali razlika od devet stupnjeva zapravo isključuje ikakvu vezu. Osim toga, sam “Wow!” signal nikada nije potvrđen kao dokaz izvanzemaljske komunikacije.
Brzo povećanje sjaja i plavkast odsjaj. 3I/ATLAS doista je naglo posvijetlio i reflektira svjetlost u nešto plavijem spektru od Sunčeva. Wright objašnjava da je to posljedica njegove velike brzine i naglog zagrijavanja, što je prirodan proces kod kometa koji prolaze blizu Sunca.
Negravitacijsko ubrzanje i gubitak mase. Loeb je izračunao da bi komet morao izgubiti oko 13 % mase isparavanjem kako bi objasnio svoju putanju. Wright smatra da je takav gubitak uobičajen i u skladu s poznatim procesima sublimacije leda. Nakon perihela, plinovi i prašina jednostavno postaju prerijetki da bi bili detektirani, što ne znači da su nestali “nelogično”.
Prema Wrightu, od deset navedenih točaka samo četiri zaslužuju dodatnu pažnju: povišen udio nikla, snažna polarizacija, neuobičajeni omjer vode i brz rast sjaja. Sve te pojave, međutim, imaju prirodna objašnjenja u okviru fizike kometa.
S druge strane, Loebove hipoteze imaju svoju vrijednost jer otvaraju prostor za razmišljanje izvan standardnih modela i potiču raspravu o granicama prirodnih procesa. U tom smislu, obje strane doprinose istom cilju, boljem razumijevanju rijetkog i fascinantnog međuzvjezdanog posjetitelja.
Znanost traži znatiželju, ali i dokaze
Kada se promatra kroz prizmu podataka, 3I/ATLAS se pokazuje kao rijedak, ali prirodan međuzvjezdani komet, objekt koji nam pruža dragocjen uvid u tvari nastale u nekom drugom zvjezdanom sustavu. Njegove posebnosti ne moraju biti znak umjetnog podrijetla, već svjedočanstvo o nevjerojatnoj raznolikosti procesa koji oblikuju svemir.
Profesor Wright u svojoj analizi zaključuje da “nijedna od tih karakteristika ne sugerira svemirski brod. Sve upućuje na to da je riječ o kometu iz drugog sustava.” No jednako je vrijedno i to što Loebove hipoteze potiču raspravu, šire interes javnosti i podsjećaju da se znanost ne razvija zatvaranjem pitanja, nego njihovim postavljanjem.
Znanost nije sukob tabora, nego dijalog ideja. Postavljati teorije znači biti znatiželjan, a znatiželja je temelj svakog napretka. I možda je upravo u tome ljepota cijele priče o 3I/ATLAS-u — što nas, bez obzira na konačan ishod, podsjeća koliko je svemir složen, živ i vrijedan proučavanja.
No možda veći problem leži u tome što mnogi danas čitaju, a ne razumiju; gledaju slike, ali ne vide što je na njima; prate znanstvene rasprave, ali čuju samo ono što se uklapa u njihovo mišljenje. U vremenu kad je informacija dostupna svima, istinsko razumijevanje postalo je rijetkost. A upravo ono je najvažnije, jer bez njega znatiželja brzo preraste u zabludu.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
