Obrana Zemlje od asteroida ovisi o mreži znanstvenika koji prate nebo

U prosincu prošle godine svjetski su mediji prenijeli vijest da asteroid pod nazivom YR4 ima malu, ali ozbiljnu vjerojatnost udara u Zemlju 2032. godine. Iako se ta prijetnja u veljači pokazala neutemeljenom, to je bio prvi put da je aktivirana Međunarodna mreža za upozoravanje na asteroide — globalni sustav razvijen upravo za ovakve situacije.

Sustav je pokazao da funkcionira. “Činjenica je da čovječanstvo sada ima mehanizme koji su stvoreni posljednjih deset godina – i koji su u slučaju YR4 djelovali točno kako je planirano,” rekla je Danica Remy, predsjednica neprofitne zaklade B612 iz Kalifornije, koja prati objekte blizu Zemlje.

Znanstvena mreža koja danas prati potencijalno opasne svemirske objekte organizirana je nakon eksplozije meteora iznad Čeljabinska u Rusiji 2013. godine — događaja koji je ozlijedio više od tisuću ljudi i razbio prozore kilometrima uokolo.

“Taj objekt nismo vidjeli na vrijeme,” prisjetila se istraživačica Katie Kumamoto iz Nacionalnog laboratorija Lawrence Livermore. “Upozorenje nije stiglo sve dok nije bilo prekasno. Meteor je već bio na nebu, a ljudi su ga snimili kamerama u automobilima. Bio je to ozbiljan poziv na buđenje.”

Znanost obrane: od sudara do nuklearnih scenarija

Iako astronomi još od 1970-ih upozoravaju na opasnost od svemirskih objekata, tek posljednjih desetak godina ozbiljno se ulaže u katalogizaciju asteroida koji bi mogli ugroziti Zemlju. Prema podacima NASA-ine Uredbe za koordinaciju planetarne obrane, identificirano je 873 objekta većih od jednog kilometra — dovoljno velikih da izazovu globalnu katastrofu. Dodatnih 11.266 objekata dovoljno je veliko da sravni gradove ako padnu u gusto naseljena područja.

“Gotovo 95% potencijalno opasnih velikih objekata već je poznato,” kaže Lindley Johnson, bivši čelnik Ureda za planetarnu obranu. “Ali još uvijek tražimo manje asteroide – sve veće od 140 metara – jer i oni mogu nanijeti ogromnu štetu.”

Najveći udar u novijoj povijesti bio je događaj u Tunguski 1908. godine, kada je asteroid promjera između 50 i 100 metara eksplodirao u atmosferi iznad Sibira i srušio 2.000 kvadratnih kilometara šume. Takvi udari očekuju se svakih 200 do 300 godina, dok oni s asteroidima većima od jednog kilometra dolaze otprilike svakih 500.000 godina.

Znanstvenici danas ne sjede skrštenih ruku. Na primjer, 2022. NASA je uspješno promijenila putanju asteroida Dimorphos u sklopu misije DART koristeći tzv. kinetički udar — svemirska letjelica namjerno se zabila u asteroid i preusmjerila mu orbitu. “Dovoljno je promijeniti brzinu objekta u orbiti i trajektorija se zauvijek mijenja,” objasnio je Johnson.

Za veće asteroide razvijena je strategija u kojoj svemirska letjelica djeluje gravitacijskom silom na asteroid — dovoljno mu se približi i vlastitom gravitacijom postupno preusmjerava njegovu orbitu. Ovakav pristup, koji zahtijeva dovoljno vremena za djelovanje, osmislili su Ed Lu i Stanley G. Love iz Asteroid Instituta.

A ako sve drugo zakaže i opasnost se otkrije prekasno? Tada na scenu stupa najkontroverznija opcija: nuklearna defleksija. Kumamoto i njezin tim razvijaju modele u kojima se nuklearna naprava detonira blizu asteroida kako bi mu se promijenila putanja isparavanjem površinskog materijala.

“No tu opciju još ne razumijemo dovoljno dobro,” priznaje Kumamoto. “Zakon o svemiru iz 1967. zabranjuje nuklearno oružje u svemiru, tako da tu tehnologiju ne možemo testirati. Za sada je sve teorija.”

Da bi se svijest o ovim prijetnjama proširila globalno, Ujedinjeni narodi su 2014. proglasili 30. lipnja Međunarodnim danom asteroida, u čast događaju u Tunguski. Pokrenut u suradnji zaklade B612, fizičara Stephena Hawkinga, astronauta Rustyja Schweickarta i gitarista Briana Maya, ovaj dan služi kao podsjetnik da opasnosti iz svemira ne smijemo ignorirati.

“Kod tsunamija, potresa ili supervulkana ne možemo ništa učiniti,” zaključuje Remy. “Ali kod udara asteroida – ako ga na vrijeme otkrijemo – možemo djelovati. I to je ono što čini razliku.”