Voynichev rukopis, jedan od najzagonetnijih dokumenata kasnog srednjeg vijeka, možda ne skriva poruku koju treba dešifrirati, nego je nastao kao rezultat sustavnog postupka šifriranja. Prema novoj analizi, takav se zapis mogao proizvesti ručno, sredstvima dostupnima u 15. stoljeću, bez potrebe za stvarnim jezikom ili skrivenim značenjem. Time se nudi novo objašnjenje za pravilnosti koje su desetljećima zbunjivale istraživače.
Umjesto pokušaja da se nepoznati tekst protumači kao šifrirani jezik, analiza polazi od pitanja kako je sam zapis mogao biti konstruiran. Predloženi model pokazuje da je moguće stvoriti tekst koji izgleda jezično uređen, ima dosljednu unutarnju strukturu i ponavljajuće obrasce, a da pritom ne prenosi nikakvu poruku. U tom pristupu šifriranje ne služi skrivanju sadržaja, nego stvaranju uvjerljivog, ali semantički praznog zapisa.
Voynichev rukopis radiougljičnim je datiranjem smješten u 15. stoljeće i sadrži oko 38.000 riječi zapisanih nepoznatim sustavom znakova. Više od stoljeća intenzivnih pokušaja tumačenja nije rezultiralo općeprihvaćenim objašnjenjem. Dodatnu zagonetnost stvaraju ilustracije biljaka, astroloških dijagrama, alkemijskih prizora i scena kupanja golih ženskih figura, koje se ne mogu pouzdano povezati ni s jednim poznatim srednjovjekovnim tekstom.
Kako je mogao nastati nepoznati zapis
U središtu nove analize nalazi se eksperimentalni model koji pokazuje kako se takav tekst mogao proizvoditi ručno, prema unaprijed zadanim pravilima. Polazi se od običnog teksta na latinskom ili talijanskom jeziku, koji se najprije razlaže na jednostruka i dvostruka slova. Taj korak određuje se slučajno, primjerice bacanjem kockice, čime se uvodi varijabilnost bez gubitka kontrole nad strukturom.
U sljedećem koraku pojedini dijelovi teksta pretvaraju se u znakove pomoću unaprijed definiranih tablica. Odabir tablice također je nasumičan, ali ograničen pravilima, primjerice izvlačenjem igraće karte. Ključni element je to što znakovi nemaju jednaku vjerojatnost pojavljivanja. Njihova učestalost namjerno je prilagođena tako da cjelokupan zapis pokazuje iste statističke obrasce kakvi se uočavaju u Voynichevu rukopisu.
Takav postupak ne reproducira samo izgled teksta, nego i njegovu unutarnju pravilnost. Duljina riječi, ponavljanje znakova i njihova raspodjela po redcima slijede jasna pravila, iako iza njih ne stoji jezik u uobičajenom smislu. Rezultat je zapis koji izgleda smisleno, ali se ne može prevesti jer nema što prenositi.
Rukopis je početkom 20. stoljeća u javnost uveo Wilfrid Voynich, po kojem i nosi ime, a danas se čuva na Sveučilištu Yale. Od tada je postao središte rasprava o izgubljenim jezicima, tajnim znanjima i mogućim prijevarama.
Prijevara, eksperiment ili nešto treće
Jedna od dugotrajnih hipoteza tvrdi da je Voynichev rukopis namjerno konstruiran kako bi ostavio dojam duboke tajne. Prema tom tumačenju, tekst i ilustracije nisu nositelji znanja, nego rezultat svjesne igre s očekivanjima čitatelja. Nova analiza daje toj ideji dodatnu težinu jer pokazuje da se koherentan i dosljedan zapis može proizvesti bez ikakvog značenja.
Posljednjih godina tu je hipotezu dodatno ojačao neuspjeh brojnih računalnih analiza, uključujući metode temeljene na umjetnoj inteligenciji. Ako se u rukopisu krije šifra s ključem, do danas nije pronađena. Ako se pak ne krije, tada se pravilnosti u tekstu moraju objasniti drugačije, kroz sam način njegove izrade.
Predloženi model šifriranja ne tvrdi da je upravo tako rukopis nastao. Njegova vrijednost leži u tome što pokazuje da je takav postupak bio tehnički moguć i povijesno uvjerljiv. Kockice i igraće karte bile su poznate i raširene u Europi tog razdoblja, a cijeli se postupak mogao provoditi ručno, bez posebnih alata ili skrivenog znanja.
Razlike između eksperimentalno proizvedenog zapisa i izvornog rukopisa, poput točne raspodjele riječi po redcima i odlomcima, ostaju otvoreno pitanje. Upravo te razlike mogle bi, prema autorima analize, upućivati na dodatna pravila ili motive koji su stajali iza izrade rukopisa.
Nova studija ne nudi konačno rješenje višestoljetne zagonetke. No umjesto potrage za izgubljenim jezikom, raspravu usmjerava prema povijesnim tehnikama šifriranja i svjesnoj konstrukciji teksta. Time Voynichev rukopis možda prestaje biti nerješiva enigma značenja, a postaje svjedočanstvo iznimno neobičnog intelektualnog eksperimenta svog vremena.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
