Nebo iznad Zemlje više nije samo prostor za astronomska promatranja i povremene svemirske misije. Niska Zemljina orbita pretvara se u prometnu zonu u kojoj se sve brže gomilaju sateliti, svemirski otpad i komercijalni planovi koji daleko nadmašuju postojeća međunarodna pravila.
Znanstvene akademije zemalja G7 zato upozoravaju da se svemirska održivost mora hitno postaviti kao političko pitanje. Velike satelitske konstelacije mogu donijeti gotovo globalni širokopojasni internet, ali istodobno mijenjaju noćno nebo, otežavaju astronomska istraživanja, povećavaju rizik od sudara u orbiti i otvaraju nova pitanja o tome što se događa kada se tisuće satelita vraćaju kroz Zemljinu atmosferu.
Niska orbita postaje prometna zona oko planeta
Prije deset godina u niskoj Zemljinoj orbiti bilo je oko 2.000 aktivnih satelita. Danas ih je gotovo 20.000, a najavljeni planovi država i tvrtki govore o mogućnosti lansiranja stotina tisuća novih satelita u idućim godinama.
Takav rast nije samo tehničko pitanje. Svaki novi satelit zauzima dio orbitalnog prostora, povećava potrebu za praćenjem putanja i dodaje još jedan objekt u područje u kojem se sve kreće velikim brzinama. Sudar u takvom okruženju ne znači samo gubitak jednog uređaja. Može stvoriti nove krhotine koje zatim ugrožavaju druge satelite.
Niska Zemljina orbita dugo se tretirala kao gotovo neograničen prostor. Novi podaci i ambiciozni komercijalni planovi pokazuju drukčiju sliku: riječ je o ograničenom okolišu koji može postati preopterećen.
Znanstvenici još ne znaju gdje je točna granica. Ne postoji jasan međunarodni prag nakon kojega bi se moglo reći da je određena orbitalna visina dosegla svoj siguran kapacitet. Upravo je to jedan od razloga zbog kojih se sve glasnije traži novo međuvladino tijelo za svemirsku održivost.
Sateliti više nisu nevidljivi dio infrastrukture
Velike satelitske konstelacije najčešće se predstavljaju kroz ono što mogu donijeti: internet u udaljenim područjima, pouzdaniju povezanost, komunikaciju tijekom kriza i nove usluge iz orbite. Te su koristi stvarne. Problem je u tome što se prostor oko Zemlje sve brže pretvara u zajedničku infrastrukturu za koju još ne postoji dovoljno jasan međunarodni okvir.
Sateliti nisu nevidljivi. Reflektiraju Sunčevu svjetlost i ostavljaju tragove na astronomskim fotografijama. Njihovi radiosignali mogu smetati radioastronomskim mjerenjima. Za astronomiju, osobito za istraživanja koja ovise o tamnom nebu i osjetljivim radioteleskopima, to više nije rubni problem, nego nova stvarnost koju se mora uračunati u svako ozbiljno planiranje promatranja.
Jedan satelit sam po sebi ne mijenja sudbinu orbite. Problem nastaje kada se u istim orbitalnim područjima počnu gomilati tisuće satelita različitih tvrtki i država. Svaka konstelacija može biti zamišljena kao uredan sustav, ali orbita ne funkcionira po poslovnim planovima pojedinih operatera. Rizik od sudara, svemirski otpad, svjetlosni tragovi na fotografijama i posljedice povratka satelita u atmosferu zbrajaju se u istom prostoru oko Zemlje.
Zato se sve češće traži da se rizik ne procjenjuje samo po pojedinačnom satelitu. Konstelacija od tisuća satelita ne može se tretirati kao niz odvojenih uređaja, jer njezin stvarni utjecaj nastaje tek kada se sagleda cijeli sustav: koliko objekata ulazi u orbitu, koliko dugo ondje ostaju, koliko se često moraju pomicati, što se događa nakon završetka misije i kakav trag ostavljaju na astronomiju, promet u orbiti i atmosferu.
Svemirski promet ostavlja trag i u atmosferi
Još jedno pitanje tek ulazi u ozbiljnu znanstvenu i političku raspravu: što se događa kada se sve veći broj satelita namjerno vraća u atmosferu i ondje izgara?
Takav završetak misije danas se često opisuje kao uredno rješenje. Satelit se ukloni iz orbite i ne ostaje kao svemirski otpad. No izgaranje u atmosferi ne znači da materijal jednostavno nestaje. Dio čestica i kemijskih tragova može završiti u višim slojevima atmosfere, gdje se odvijaju osjetljivi kemijski procesi koje znanstvenici još ne razumiju dovoljno dobro.
Sličan oprez vrijedi i za sve češća lansiranja. Globalni ritam svemirskih letova toliko je porastao da se u prosjeku lansira više od jedne rakete dnevno. Emisije raketa, zajedno s materijalom koji nastaje pri povratku satelita kroz atmosferu, mogle bi utjecati na ozonski sloj i kemiju gornjih dijelova atmosfere.
Koliki je taj utjecaj, još nije jasno. Ta neizvjesnost nije sporedna pojedinost, nego središnji dio problema. Čovječanstvo sve intenzivnije koristi prostor neposredno oko Zemlje, ali još nema dovoljno razvijen sustav koji bi dugoročno mjerio posljedice i pretvarao znanstvene procjene u međunarodno usklađeno upravljanje svemirskim prometom.
Znanstvenici traže tijelo koje bi postavilo globalne granice
Danas postoje organizacije koje se bave pojedinim dijelovima problema. Jedne prate svemirski otpad i rizike u orbiti. Druge nastoje zaštititi tamno i radio-tiho nebo od utjecaja satelita. No ne postoji jedno međunarodno tijelo koje bi vladama redovito davalo cjelovitu, neovisnu i znanstveno utemeljenu procjenu svemirske održivosti.
Zato se predlaže osnivanje međuvladinog panela za svemirsku održivost. Njegova bi zadaća bila objediniti podatke o stanju orbitalnog okoliša, procjenjivati rizik od sudara i rasta svemirskog otpada, analizirati posljedice velikih satelitskih konstelacija na astronomiju i atmosferu te predlagati jasnije međunarodne standarde.
Takvo bi tijelo moglo odrediti pragove održivosti za pojedine orbitalne visine. Drugim riječima, moglo bi pomoći utvrditi koliko satelita određeni dio orbite može podnijeti prije nego što rizik postane prevelik. U raspravu bi mogao ući i “otisak svemirskog prometa”, mjera kojom bi se opisivalo koliko sateliti neke države ili tvrtke opterećuju sigurnost i stabilnost prostora oko Zemlje.
Cilj nije zaustaviti svemirsku industriju ni zabraniti satelitske konstelacije. Pitanje je može li se najbliži dio svemira razvijati bez jasnog međunarodnog dogovora o tome tko prati rizike, tko postavlja granice i tko odgovara kada se posljedice više ne mogu promatrati odvojeno. Komercijalni svemir već je iznad naših glava, u području koje svakim lansiranjem postaje gušće, važnije i osjetljivije.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
