Napredna vanzemaljska civilizacija mogla bi eksploatirati crne rupe i koristiti ih kao galaktičke “stanice za gorivo” koje bi im omogućile putovanje svemirom.
Izuzetno napredne vanzemaljske civilizacije mogle su već razviti tehnologiju koja će im omogućiti da eksploatiraju crne rupe i koriste ih za putovanje po svemiru. Evo kako.
Parker Solar sonda – letjelica dizajnirana za proučavanje Sunca – najbrža je svemirska letjelica koju su ljudske ruke ikada napravile. U listopadu 2018. letjelica je putovala brzinom većom od 153.454 milje na sat, a do prosinca 2024. očekuje se da će preko našeg Sunčevog sustava putovati brzinom većom od 430.000 milja na sat.
Ipak, to je daleko od brzog ako čovječanstvo želi vrstom koja će putovati u druge zvjezdane sustave.
Brža svemirska letjelica koja se kreće van našeg sustava je Voyager 1, koja trenutno putuje brzinom od oko 1/18 000 svjetlosne brzine. Ako održi ovu brzinu, trebat će joj 80.000 godina letjelici da dosegne najbliži zvjezdani sustav Zemlji, Proxima Centauru.
Drugim riječima, da bi ljudi uistinu postali međuplanetarna vrsta, trebaju nam bolje – brže – svemirske letjelice koje će nam pomoći da što brže dođemo od točke A do točke B.
Dok ovo čitate, razvija se nekoliko ovakvih tehnologija, ali daleko smo od toga da zapravo gradimo vozilo koje će čovječanstvo u jednom životu odvesti u drugi zvjezdani sustav.
Iako ljudi još uvijek nisu omogućili da ovaj san postane realnost, to ne znači da druge vrste nisu. Koliko znamo, negdje vani mogu postojati vanzemaljske civilizacije koje su jednako razvijene kao i mi, ili možda čak i više.
Međugalaktička civilizacija mogla bi biti toliko napredna da bismo je vjerojatno teško mogli prepoznati kao takvu.
Ali čovječanstvo je u geološkom smislu još uvijek relativno mlada vrsta u usporedbi s dobi Sunčevog sustava i svemira; evoluirali smo u tren oka, prelazeći od vrste koja je obitavala u špiljama do one koja gradi rakete i svemirske letjelice koje uspijevaju sletjeti na drugo nebesko tijelo, Mjesec.
Od korištenja palica i kamenja, te slikanja na zidovima špilja, prešli smo na izgradnju kompliciranih, složenih vozila koja nas mogu voditi oko planeta i zvijezda.
No, unatoč tehnološkom napretku, još uvijek moramo puno naučiti i puno toga stvoriti ako želimo putovati do zvijezda; naposlijetku, mi smo vrsta kojoj je suđeno putovati tamo, u kozmos, gdje nezamislive tajne samo čekaju da budu otkrivene.
Na kraju dana, sve se svodi na razinu tehnološkog napretka, a Kardaševa ljestvica prilično je dobro polazište za nas,kako bi stekli dojam gdje se nalazimo u smislu globalnih civilizacija.
Kardaševa ljestvica mjeri razinu tehnološkog napretka civilizacije, na temelju količine energije koju bi civilizacija mogla koristiti. Sovjetski astronom Nikolaj Kardašev izradio je ovu ljestvicu 1864. godine, a uključuje tri vrste civilizacija; tip I ili planetarna civilizacija koja može koristiti resurse svog planeta, civilizacija tipa II koja može kontrolirati svoj planetarni sustav i civilizacija tipa III koja može kontrolirati energiju na razini galaksije.
Iako čovječanstvo nije daleko od civilizacije tipa II, vani bi mogle postojati strane vrste koje su daleko starije od čovječanstva i koje su se već uspjele razviti u galaktičku civilizaciju. Ova vrsta civilizacije vjerojatno posjeduje nezamislivo znanje i razumijevanje kozmičkih fenomena koje mi samo želimo proučavati na Zemlji.
Ova vrsta civilizacije također je možda naučila koristiti svemir u svoju korist, i to ne samo za proizvodnju energije.
Prema znanstvenoj studiji, u kozmosu bi mogle postojati civilizacije koje bi mogle putovati preko svoje galaksije, a da za to ne bi potrošile nezamislive količine energije. Zapravo, kako je otkrio profesor David Kipping, istraživač sa Sveučilišta Columbia, visoko razvijene vanzemaljske civilizacije već bi mogle koristiti tehnologiju za putovanje preko svemira, što bismo mi jedva uspjeli prepoznati.
Da bi postigle ovo međugalaktičko putovanje, istraživač tvrdi da bi civilizacije mogle ubirati energiju iz “binarnih crnih rupa”. Korištenjem gravitacijskih polja iz crne rupe i upijanjem energije crne rupe, izvanzemaljci bi mogli putovati Svemirom bez puno napora. Tajna takvih putovanja mogla bi se osloniti na “fotone”, konkretno, fotone su astronomi promatrali kako ulaze i izlaze iz gravitacijskih ogledala; ovi fotoni ne samo da dobivaju brzinu od svog dolaznog putovanja, već zadržavaju kinetičku energiju od svog odlaznog putovanja.
1993. godine fizičar Mark Stuckey predložio je da se u teoriji crna rupa može koristiti kao gravitacijsko zrcalo gdje bi neizmjerna gravitacija crne rupe prskala fotone uokolo, uzrokujući da foton leti natrag do svog izvora; foton bumerang.
Koristeći “bumerang fotone” – fotone koji se vraćaju – vanzemaljske civilizacije teoretski bi mogle prikupiti ogromne količine energije koja bi im omogućila putovanje brzinom do sto trideset i tri puta većom od brzine crne rupe. U osnovi, civilizacija bi mogla eksploatirati crne rupe, koristeći ih kao galaktičke putne točke, gdje što se brža crna rupa kreće, više energije iz nje se može izvući; brže će se moći putovati.
Drugim riječima, izvođenjem gravitacijskih praćki oko crne rupe, vanzemaljske civilizacije mogle bi se ubrzati do potencijalno relativističkih brzina, tako iskorištavajući energiju koju danas jedva možemo zamisliti.
Pridružite se raspravi u našoj Telegram grupi. KOZMOS Telegram-t.me/kozmoshr
Izvori:
Svi drugi izvori navedeni su kroz članak.
Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.
