Mali objekt Kamoʻoalewa kruži oko Sunca gotovo istim ritmom kao Zemlja. Zbog toga se iz naše perspektive ponaša kao neobičan pratilac našeg planeta, iako nije pravi mjesec. Nova studija pokazuje da bi takvi objekti vjerojatnije mogli potjecati iz glavnog asteroidnog pojasa, ali Kamoʻoalewa i dalje zbunjuje znanstvenike jer njegov površinski sastav podsjeća na Mjesec.
Zemlja ima jedan pravi prirodni satelit: Mjesec. No u blizini njezine putanje postoje i mala tijela koja se kreću na poseban način. Ona ne kruže oko Zemlje, nego oko Sunca, ali za jedan obilazak trebaju približno isto vrijeme kao i naš planet.
Takvi objekti nazivaju se koorbitalnim objektima. To znači da dijele sličan orbitalni ritam sa Zemljom. Nisu trajno vezani za naš planet, ali se zbog svoje putanje mogu dugo zadržavati u njegovu orbitalnom susjedstvu.
Jedan od najpoznatijih takvih objekata je (469219) Kamoʻoalewa. Otkriven je 2016. godine, a procjene njegove veličine kreću se od nekoliko desetaka do nešto više od stotinu metara. U astronomskim mjerilima to je malen objekt, ali upravo je njegova putanja i neobičan površinski sastav učinili su ga jednim od najzanimljivijih Zemljinih koorbitalnih pratitelja.
Kamoʻoalewa je posebno zanimljiv zbog svjetlosti koja se odbija od njegove površine. Kada znanstvenici analiziraju tu svjetlost, mogu dobiti tragove o materijalu od kojeg je površina građena. Kod Kamoʻoalewe taj potpis ne izgleda kao kod većine uobičajenih asteroida. Više nalikuje materijalu s Mjesečeve površine, osobito silikatima koji su dugo bili izloženi svemirskom zračenju i sitnim udarima čestica. Raniji rad u časopisu Nature Communications Earth & Environment pokazao je da je njegov spektar najbliži materijalu sličnom mjesečevim silikatima.
Upravo je zbog toga nastala znanstvena dvojba. Je li Kamoʻoalewa asteroid koji je iz glavnog pojasa završio u blizini Zemljine putanje, ili je komad Mjeseca izbačen u svemir nakon davnog udara?
Mjesečevo objašnjenje zvuči privlačno, ali nije jednostavno
Ideja da je Kamoʻoalewa komad Mjeseca ima smisla na prvi pogled. Mjesec nema gustu atmosferu koja bi ga štitila od udara. Tijekom njegove povijesti brojni su asteroidi i meteoroidi udarali u površinu i izbacivali materijal u svemir. Dio tog materijala mogao bi, barem u teoriji, završiti na putanji sličnoj Zemljinoj.
Neki su istraživači povezivali Kamoʻoalewu s kraterom Giordano Bruno na Mjesecu. Taj je krater širok oko 22 kilometra, a mogao je nastati prije nekoliko milijuna godina. Ako je tada izbačen dovoljno velik komad stijene, možda je upravo on kasnije završio kao Kamoʻoalewa.
No tu se pojavljuje veliki problem. Nije dovoljno samo izbaciti kamen s Mjeseca. Da bi tijelo veličine desetaka metara završilo na stabilnoj koorbitalnoj putanji sa Zemljom, mora biti izbačeno pod vrlo posebnim uvjetima. Treba imati pravu brzinu, pravi smjer i dovoljno energije.
Nova studija Elise Alessi i Roberta Jedickea, objavljena u časopisu Icarus, upravo se time bavila. Istraživači su računali koliko bi često Mjesec mogao proizvesti takve objekte i koliko bi ih dugoročno moglo završiti u Zemljinoj orbitalnoj blizini. Njihov model pokazuje da mjesečevo podrijetlo nije nemoguće, ali nije ni najvjerojatnije objašnjenje za većinu takvih objekata.
Prema njihovim izračunima, ako gledamo samo putanju Kamoʻoalewe, vjerojatnost da je riječ o objektu mjesečeva podrijetla iznosi oko 21 posto. To znači da Mjesec ostaje mogući izvor, ali ne i siguran odgovor.
Računala su pratila tisuće zamišljenih komada Mjeseca
Kako bi provjerili tu ideju, istraživači nisu mogli čekati stvarne udare u Mjesec. Umjesto toga, koristili su računalne simulacije.
Zamislili su tisuće malih komada stijena izbačenih s Mjesečeve površine. Svaki je imao drukčiju brzinu i drukčiji smjer. Zatim su računala pratila što bi se s njima događalo tijekom milijuna godina.
Pitanje je bilo jednostavno: koliko bi tih komada završilo na putanjama sličnima onima koje imaju Zemljini koorbitalni objekti?
Odgovor je bio: ne mnogo.
Prema modelu, Mjesec bi mogao dati oko 70 stabilnih koorbitalnih objekata većih od 10 metara. To nije zanemarivo, ali nije dovoljno da se lako objasni cijela populacija. Kada su istraživači usporedili taj rezultat s modelom za glavni asteroidni pojas, dobili su mnogo veći broj.
Glavni asteroidni pojas nalazi se između Marsa i Jupitera. To je golemo područje puno stjenovitih tijela različitih veličina. Neka od njih s vremenom mogu promijeniti putanju zbog gravitacijskih utjecaja planeta i završiti bliže Zemlji.
Model NEOMOD3 pokazao je da bi glavni pojas mogao opskrbiti Zemljinu koorbitalnu populaciju s otprilike 1600 objekata većih od 10 metara. U usporedbi s time, mjesečev doprinos izgleda znatno manji. Prema toj računici, šansa da je neki nasumično odabrani koorbitalni objekt veći od 10 metara došao s Mjeseca iznosi oko 4,3 posto.
Jednostavnije rečeno: Mjesec može izbaciti takve objekte, ali asteroidni pojas ih vjerojatno može dati mnogo više.
Kamoʻoalewa je problem jer putanja i površina ne govore isto
Tu priča postaje zanimljiva. Ako gledamo samo brojke i putanje, glavni asteroidni pojas izgleda kao bolji izvor. No ako gledamo površinu Kamoʻoalewe, mjesečevo objašnjenje i dalje ostaje privlačno.
To je središnji problem. Putanja kaže jedno. Spektar kaže nešto drugo.
Ako je Kamoʻoalewa običan asteroid iz glavnog pojasa, tada treba objasniti zašto njegova površina toliko podsjeća na Mjesec. Možda je riječ o rijetkoj vrsti asteroida. Možda je površina promijenjena svemirskim zračenjem i sitnim udarima na način koji oponaša mjesečev materijal. Možda sadašnji podaci nisu dovoljni za siguran zaključak.
Ako je Kamoʻoalewa doista komad Mjeseca, tada znanstvenici moraju objasniti kako je tako velik komad završio na toj putanji. To bi značilo da moramo bolje razumjeti što se događa pri snažnim udarima u Mjesec i koliko se velikih komada može izbaciti u pravi dio svemira.
U oba slučaja odgovor je važan. Ne samo zbog jednog malog objekta, nego zato što govori o tome kako se materijal kreće između Mjeseca, Zemlje i unutarnjeg dijela Sunčeva sustava.
Tianwen-2 donosi odgovor iz same stijene
Dobra vijest je da ova rasprava ne mora ostati samo na modelima i opservacijama sa Zemlje.
Kineska misija Tianwen-2 lansirana je u svibnju 2025. prema Kamoʻoalewi. Cilj misije je prikupiti uzorke s tog objekta i vratiti ih na Zemlju radi laboratorijske analize. Nakon toga letjelica bi trebala nastaviti prema objektu 311P/PanSTARRS u glavnom asteroidnom pojasu.
To je ključno jer laboratorij može reći mnogo više od teleskopa. Spektar nam govori kako površina izgleda izdaleka. Uzorak donesen na Zemlju može pokazati od čega je stijena stvarno građena, kakvu je povijest prošla i sliči li zaista mjesečevom materijalu.
Ako uzorci pokažu da je Kamoʻoalewa asteroid iz glavnog pojasa, znanstvenici će morati objasniti zašto njegova površina izgleda tako neobično. Ako pokažu da je riječ o komadu Mjeseca, tada će trebati preispitati koliko često udari mogu izbacivati velike mjesečeve stijene na putanje bliske Zemljinoj.
Za sada je najtočniji zaključak ovaj: Kamoʻoalewa možda izgleda kao komad Mjeseca, ali njegova orbitalna priča više naginje asteroidnom pojasu. Pravi odgovor vjerojatno će doći tek kada se materijal s njegove površine nađe u laboratorij.
Ivan je novinar i autor koji piše o znanosti, svemiru i povijesti. Gostuje kao stručni sugovornik na Science Discovery i History Channelu te piše za Večernji list. Osnivač je Kozmos.hr, prvog hrvatskog portala posvećenog popularizaciji znanosti.
Izvori i publikacija
The steady-state population of Earth ’s co-orbitals of lunar provenance
DOI: 10.1016/j.icarus.2026.117109
Časopis / izvor: Icarus
