Više od pet godina nakon što je, 22. veljače 2019., besposadna svemirska letjelica postavljena u orbitu oko Mjeseca, javnost je i dalje fascinirana posljedicama tog događaja. Svemirska misija, nazvana Beresheet, plod je suradnje organizacije SpaceIL i Izraelske svemirske industrije. Kako piše Laurent Palka, predavač Nacionalnog prirodoslovnog muzej (MNHN) za The Conversation, ova misija je imala ambiciozan cilj – postati prva privatna svemirska misija koja će izvesti meko slijetanje na lunarnu površinu. Među znanstvenim teretom nalazili su se i tardigradi ili takozvani dugoživci, čija je izuzetna otpornost na ekstremne uvjete već dobro dokumentirana.
Međutim, misija se suočila s poteškoćama od samog početka, koje su kulminirale neuspjehom sustava za navigaciju, ključnog za precizno određivanje položaja letjelice i kontrolu njezinih motora. Ograničenja u proračunu rezultirala su pojednostavljenim dizajnom, što je dodatno otežalo situaciju. Ipak, upravljački tim uspio je prevladati neke od tehničkih izazova sve do 11. travnja, dana predviđenog za slijetanje.
Brzina letjelice pri približavanju Mjesecu bila je prevelika, a kvar žiroskopa tijekom ključnog manevra kočenja onemogućio je aktivaciju glavnog motora. Na visini od samo 150 metara, Beresheet je jurio brzinom od 500 km/h, što je bilo znatno iznad sigurnosnog praga za meko slijetanje. Posljedica je bio nasilan udar koji je letjelicu raznio na stotine komada, raspršenih na opsežnom području. Ovaj događaj dokumentiran je zahvaljujući snimkama koje je napravio NASA-in satelit LRO (Lunar Reconnaissance Orbiter), 22. travnja.
Jesu li Tardigradi preživjeli na Mejsecu?
Sada se postavlja pitanje što se dogodilo s tardigradima na letjelici. S obzirom na njihovu poznatu sposobnost preživljavanja u ekstremnim uvjetima, postoji li mogućnost da su kontaminirali Mjesec? Još važnije, mogu li se prilagoditi i kolonizirati novu sredinu? Tardigradi su mikroskopska bića, manja od milimetra, poznata po svojoj sposobnosti da prežive uvjete koji bi bili smrtonosni za većinu drugih oblika života. Žive u različitim okolišima, od vodenih do urbanih područja, a njihova izdržljivost je predmet brojnih znanstvenih istraživanja. Njihov životni ciklus omogućava im da prežive ekstremne temperature i izloženost visokim dozama zračenja, zahvaljujući stanju zvanom kriptobioza, u kojem mogu reducirati svoju tjelesnu vodu za do 95%.
Unatoč njihovoj izvanrednoj otpornosti, uvjeti na Mjesecu predstavljaju izazove koji nadmašuju bilo što s čime su se tardigradi dosad susreli na Zemlji. Nedostatak tekuće vode, ekstremne temperature i izloženost solarnom i kozmičkom zračenju postavljaju pitanje mogu li tardigradi uopće preživjeti, a kamoli se razmnožavati u takvom okruženju.
Iako je teoretski moguće da su neki od njih preživjeli udar, nedostatak ključnih resursa poput vode i kisika znači da ne mogu aktivno živjeti ili se razmnožavati na Mjesecu. Njihova prisutnost, međutim, otvara važna etička pitanja o kontaminaciji drugih svjetova tijekom svemirskih misija. Tako da, dok nastavljamo istraživati svemir, važno je razmotriti dugoročne posljedice naših aktivnosti, ne samo za Zemlju, već i za potencijalne ekosustave drugdje u svemiru. Tardigradi na Mjesecu služe kao podsjetnik na složenost tih izazova.
Pozdrav svima! Hvala što čitate Kozmos.hr! Ja sam Ivan i dugi niz godina pišem o svermiu, astronomiji, znanosti, povijesti i arheologiji, a imao sam priliku sudjelovati i u dokumentarcima Science Discovery-ja te History Channel-a.
