Da, na fotografijama Artemis II vide se i zvijezde i planeti

Fotografije koje posada misije Artemis II snima na putu kroz duboki svemir kod mnogih su izazvale isto pitanje: kako je moguće da se na njima, uz Zemlju i Mjesec, vide i zvijezde te planeti? Navikli smo da svemir na astronautskim snimkama izgleda kao potpuno crna pozadina, pa takvi kadrovi na prvi pogled djeluju neobično. No neobično nije to što su zvijezde ondje, nego to koliko ih je teško uhvatiti kamerom.

Pogled iz dubokog svemira ili s Mjeseca u stvarnosti ne bi bio prazan. Naprotiv, nebo bi često bilo prepuno zvijezda, s vrlo jasnom Mliječnom stazom i drugim slabijim svjetlosnim tragovima. Razlog zbog kojeg ih na većini svemirskih fotografija ne vidimo nije u tome što ih nema, nego u tome što su glavni motivi na takvim snimkama gotovo uvijek mnogo sjajniji.

Kad kadar preuzmu najsjajniji objekti

Zemlja, Mjesec, svemirske letjelice i astronautska odijela snažno odbijaju Sunčevu svjetlost. Zvijezde, iako same emitiraju svjetlost, na fotografiji ispadaju mnogo slabije jer su nevjerojatno daleko. Kamera zato mora birati. Ako je podešena tako da pravilno snimi vrlo svijetao objekt, pozadina s tamnijim točkama jednostavno nestane.

To se jasno vidjelo još u doba programa Apollo. Astronauti su se po Mjesecu kretali za lunarnog dana, kada je površina bila snažno osvijetljena. Zbog toga su morali koristiti zaštitne vizire, a fotografske postavke bile su prilagođene blještavom terenu i odijelima. U takvim uvjetima nebo je, u odnosu na osvijetljeni krajolik, izgledalo gotovo potpuno crno.

Snimanje dodatno otežava i brzina. Svemirske letjelice kreću se toliko brzo da duža ekspozicija lako zamuti kadar. Zato su fotografi najčešće prisiljeni snimati kratkim ekspozicijama, što čuva oštrinu glavnog motiva, ali ujedno briše slabije svjetlosne tragove u pozadini. NASA-in astronaut Don Pettit zato je razvio vlastiti sustav za praćenje zvijezda kako bi s Međunarodne svemirske postaje mogao snimati duže ekspozicije, premda se postaja kreće brzinom od oko osam kilometara u sekundi.

Zašto su Artemisove snimke drukčije

Na fotografijama Artemis II na kojima se vide zvijezde i planeti zajedničko je to da kadar nije građen oko blještavo osvijetljenog prizora. Sunce se nalazi iza motiva ili izvanravno osvjetljava scenu na način koji ostavlja mnogo tamniju sliku, pa kamera može zabilježiti i ono što bi inače ostalo izgubljeno u kontrastu.

To se dobro vidi na već poznatoj fotografiji “Hello, World”, koja postoji i u tamnijoj verziji. Upravo se na snimci s većom ekspozicijom počinju pojavljivati detalji na noćnoj strani Zemlje, uključujući polarnu svjetlost i obrise obale, ali i ono što se nalazi dalje u pozadini, zodijačka svjetlost i Venera.

Sličan prizor pojavljuje se i na fotografiji Mjeseca ispred Sunca. U takvu kadru postaju vidljivi i planeti i zvijezde, dok osvijetljeni dio Mjeseca ne potječe od izravne Sunčeve svjetlosti, nego od Zemljina sjaja, svjetlosti koju naš planet odbija prema Mjesecu. Artemisove fotografije tako ne otkrivaju nikakav novi svemir, nego samo prizor koji je cijelo vrijeme bio ondje, ali ga je tek sada bilo moguće jasno snimiti.